Jeste li se ikad našli u situaciji u kojoj Vas izdaju najbolje karte Vašeg decka?
Je li Vaš najbolji starter bio beskoristan protiv Thunder Dragon Colossusa u situaciji u kojoj bi Vas lošiji extender spasio?
Jeste li morali birati između efekta normal summona ili Adventure enginea?
Naslijepo aktivirali Dimension Shiftera protiv Kashtira a zatim Vam je falio face-down flip Floowandereeze and the Dreaming Towna?
Jeste li hand trapali Mecha Phantom Beast Auroradona samo da bi Vam protivnik normal summonao Deskbot 001?
A Snake-Eyes Poplara, samo da bi protivnik imao Original Sinful Spoils – Snake-Eye u ruci?
Nekad složeni deckovi naprosto zaštekaju i pokažu anti-sinergije unutar sebe, a nekad se samo dogode bizarne situacije. Zašto se to događa u Yu-Gi-Oh-u te kako su to ujedno najzabavnije i najbolnije situacije u igri?
Složenost igre
Yu-Gi-Oh je jedna od najsloženijih igara na svijetu. Ovo nije kritika igre, niti je pohvala vještine igrača. Jednostavno je istina da mali broj igara, pogotovo društvenih ili kartaških, imaju toliki broj pomičnih dijelova u pozadinskoj logici. Od interakcija, složenih combo linija, optimizacije deckbuildinga, jedinstvenih interakcija, do čitavog leksikona koji se ne koristi izvan igre, malo igara sadrži više elemenata.
Ova složenost ima zanimljive nuspojave. Moguće je osmisliti čitav deck oko nekolicine očekivanih pozitivnih interakcija, samo kako bi strategiju iza tog decka upropastile neočekivane negativne interakcije s protivnikovim ili čak vlastitim kartama. Također je moguće osmisliti play koji je optimalan u 90 % slučajeva i otkriti da se nalazite u preostalih 10 %.
Primjer anti-sinergije u deckbuildingu
Nedavno se u Zagrebu krenuo igrati TOSS format (apsolutno nas je oduševio, ali to je manje bitno). Jedan od deckova koji je osmišljen u tom periodu je True Draco Sky Striker. Ova strategija kombinira Sky Strikere, deck čije glavne karte ne mogu biti aktivirane ako kontrolirate čudovišta u main monster zonama, s True Dracoima koji žele tribute summonati nekoliko velikih čudovišta koja stvaraju inkrementalnu prednost dok su u main monster zonama. Kakvog to ima smisla?
Navedena strategija proizlazi iz nekoliko ključnih interakcija. Za početak, Dragonic Diagram dezignira koju kartu će uništiti tek na rezoluciji, što znači da quick-play spellovi mogu biti aktivirani kao response na njega, zatim biti uništeni za “besplatan” search. Također, Area Zero, drugi field spell decka, može sendati True Draco continuous spellove u groblje, koji zatim unište Area Zero, što vodi do Sky Striker Ace – Raye iz decka, s dva dodatna spella u groblju što ima daljnju sinergiju sa Sky Striker arhetipom.
Dakle sinergije i anti-sinergije. Isplati li se tako osmisliti strategiju?
Velik faktor TOSS formata je što većina partija traju velik broj poteza te je neophodno pronaći svaki mogući izvor inkrementalne prednosti u resursima. Zahvaljujući svojem unikatnom dizajnu, True Draco engine ne samo da ubrzava Sky Striker strategiju, već daje igračima i još jedan engine kojim mogu igrati. Ovako je kroz dug grind game moguće ubrzati Sky Striker engine Draco kartama, zatim prijeći na igranje True Draco čudovištima. Ako to nije dovoljno, True Draco trapovi i Link summoni ih na kraju partije mogu maknuti iz main monster zona kako bi Sky Striker spellovi opet mogli biti aktivirani. Na taj način vješt igrač može manevrirati između oba enginea prema željama i potrebama. Vješt protivnik to može prepoznati i pokušati spriječiti, a ako uspije, ostavlja Vas s deckom koji je naprosto gori od zasebnih enginea koji se u njemu nalaze.
Slatke muke
Prošlo poglavlje govori o decku koji je “nepošten” jer međuinterakcijom svojih enginea stvara resurse brže i brojnije nego je zamišljeno. Cijena toga su naravno konflikti karata koje mora igrati. Anti-sinergije tih enginea zato mogu igrača odvesti i u bizarne situacije u kojima se kaje što se ikad osjećao kreativno. Je li to problem za igru ili dobar dizajn?
Odgovor na to pitanje je “kako kada”. Ako dva enginea imaju toliko jaku sinergiju da su im ostali deckovi neusporedivi (npr. Adventure Halqifibrax strategije) ili toliko jake konflikte da se igrač nekad mora kockati s kojim engineom igrati (npr. Adventure Branded), mogu naškoditi kvaliteti igre za jednog ili oba igrača. Vrag je u detaljima te je dobar balans neophodan. Ako je omjer sinergija i anti-sinergija decka u nekom sweet spotu, vodi najinteresantnijim mogućim igrama. Potrebno je da deck nagrađuje vještog pilota dovoljno da se isplati igrati, a istovremeno dovoljno kažnjava da ne postane bolji od konkurencije.
Jedan od najgorih osjećaja u igri je odigrati svaku akciju korektno, samo da bi Vas igra radi toga “kaznila”. Omjeri karata su Vam savršeni, ali brickate. Perfektno ste iskoristili hand trapove i interakcije, ali je protivnik vukao točno tu jednu kartu zbog koje je ispalo grozno. Koliko god su te muke gorke, slate su Vašem protivniku. Utjeha je što ste nekad i Vi taj imaginarni protivnik u ovom scenariju.
Šire primjene
Ovi koncepti primijenjivi su i u deckovima koji nemaju anti-sinergije unutar svojih enginea. Kako? Neke karte su naprosto sklone bizarnim situacijama. Nibiru, the Primal Being je odličan primjer. Ne samo da gasi već spomenute Sky Striker spellove, nego i Unexpected Dai i Tenyi efekte, neophodne za Sunseed i Swordsoul strategije. Nibiru također onemogućava inherentno prizivanje Kashtira čudovišta. Ipak, našao se barem povremeno u svakoj od navedenih strategija. Kad se tamo i nađe, dodatno je koban, jer je neočekivan.
Neki igrači preferiraju napraviti deck sa što manje konflikata. Drugi pak samo ciljaju igrati što jače karte i nadati se izbjeći situacije u kojima ih ti konflikti izdaju. Neki guštaju najbolje igrati najčišći deck. Nekima je vrhunac igre iznenaditi protivnika. Postoje mane i prednosti u oba pristupa, a nerijetko je optimalan pristup u nijansama između.
Tko ne riskira ne profitira, a 90 % kockara odustane taman prije nego osvoje velike pare.
Komentari