DECK PREDATOR -:- CROATIAN TITANS: Saga I

Postoji tajna, čuvana toliko dobro i oprezno da je već 5 godina skrivena od Yu-Gi-oh! Javnosti. Tajna toliko opasna i sudbonosna da ima igrača koji bi ubili za nju. Tajna koju poznaje samo petorica ljudi na svijetu. Da stvar bude još misterioznija, sva petorica su u TOP8 Cro Titana. Radi li se o slučajnosti? Prosudite sami…

Ta tajna je poveznica, ključ a ujedno i sudbina.

Danas, izlažući opasnosti sebe i svoje najmilije, razotkrit ću je. Čak i dok pišem ove redove  soba oko mene nekako je neprijateljski nastrojena, zidovi se skupljaju.. No pošto je ovo posljednji primjerak epske sage Croatian Titansa, osjećam se pozvanim da demistificiram uspjeh određenih pojedinaca.

Sjednite i uhvatite se za stolice, ako ste mislili da je Ante Didović popularan među ženama jer je zgodan, varate se, ako ste mislili da Karlo Mrvić zna sva pravila i rijetko gubi jer puno testa i prati međunarodne forume, u krivu ste. Sve su to obmane i laži!

I zato vam sada nudim istinu, toliko strašnu i nevjerojatnu da pleše na granici ludila. Ali vjerovali vi ili ne, sljedeći događaji su se uistinu odvili za vrijeme trajanja okupljanja mladeži „Stavimo vitalnost u mladost!“ u Puli, jednog toplog i sparnog ljeta, 2004. godine.

Jeste li spremni? U redu, krenimo zajedno kroz vrijeme i pokazat ću vam što se to dogodilo tog sudbonosnog ljeta…

24. lipanj 2004

U Zadru se u rano jutro budi obitelj Pavlović. Danas je poseban dan, za malenoga 14-ogodišnjaka Fabijana. Njegova majka ga miluje i sprema mu ruksak, tješeći najdražeg sina, koji uplakanog lica vrišti;

Fabijan(u suzama,crvenoga lica): Neeećuuuuu! To je kamp za debele svinje, ja ne spadam tamo! Mama kaži mu, mamaaa!

Miroslav (Fabijanov otac): Fabijane gledaj na to kao na pustolovinu! Upoznati ćeš mnogo novih prijatelja i naučiti puno korisnih vještina, a ako ništa drugo, Istra je uvijek imala mnogo zgodnih cura… Zna ćaća, kad je bio mlad u Istri je uvijek najviše jeb…. –

Jasenka (Fabijanova majka): MIROSLAVE!

Miroslav: Ma šalim se najdraža, samo želim reći malome da će se super zabaviti.

Fabijan: Neeeećuuuuu! Ja nisam planinska divokoza i neću jesti bobice, travuljagu i šišarke! A ionako neću razumjeti te Istrijane, čuo sam da pričaju talijanski, a ja dolazim iz dobre, hrvatske, poštene, katoličke obitelji i neću govoriti jezika doli materinjega! A i Petar iz razreda mi je rekao da se ako pogledaš Istrijana u oči, pretvoriš u kamen! NEEEĆUUUU!

Miroslav: Da, i rigaju vatru iz šupka, ma joj Fabe ne pričaj glup-

Jasenka: Nemoj molim te sina moga u tu barbarsku zemlju!

-Istovremeno, u Splitu-

U kući Didovićevih vlada uzbuđenje, danas je dan kada mladi Ante odlazi na tjedan dana na logorovanje „Stavimo vitalnost u mladost!“ u Istri, koje je osvojio kada je pobijedio na državnom natjecanju iz povijesti. Postoji samo jedan problem, Anti se baš i ne ide…

Ante (Didović): Neću! Tamo će sve biti puno ružnih ljudi! Debelih, ružnih ljudi! Pa šta da ja tamo radim ovako zgodan?! Radije me šalji u Milano na tjedan mode mama, da budem među svojima! Gledao sam ja slike istarskih zastupnika u saboru, nešto tako ružno nisam u životu vidio! Gospo pomozi!  Nemoj me, preklinjem te, slati u tu zemlju trećega svijeta!

Đurđica (Didović): Antiša moj, viruj mi na rič, svidit će ti se u Istri. Na takvom jednom logorovanju sam i ja tvog ćaću upoznala! Ne možeš po cile Božje dane kartati briškule i trešete i pokemonastere i štatijaznam. Treba ti malo šume, da od tebe napravi muškarčinu!

Ante (Didović): Ali mama ja sam veći muškarac od svih ljudi koje ja poznajem!

Đurđica (Didović): Ante ideš u šumu! Socijalizacija je bitna u životu. I lijepim ljudima trebaju prijatelji!

Ante (Didović): Prekrasnim mama, ne lijepim, prekrasnim.

Đurđica (Didović): Sine, ovo je za tvoje dobro, da ne završiš zgodan i sam, to je užasno tragična sudbina nas Didovićevih… Smatraj svojom svetom misijom da odneseš nešto svoje ljepote u Istru i podijeliš je sa ljudima! Tako ćeš moj mali Antiša, osim toga što si nevjerovatno zgodan, postati i dobročinitelj!

Ante (Didović) (sa sjajem u očima): Kao Maddona?!

Đurđica (Didović): Da sine, baš kao Maddona.

-Za to vrijeme, u Istri, u glavnom gradu, Puli.-

Moja divna majka: Robine diži se! Danas si se prijavio za volontiranje u kampu za mladež!

Ja: Molim? Kakvo volontiranje? Božja ženo 6 je sati ujutro, ako kuća ne gori, ja se ne mičem iz kreveta.

Moja divna majka: O, pa da u biti, ja sam te prijavila za to. Dobila sam zauzvrat kupon! 20% popusta na sve artikle iz sekcije praškova za rublje – nije li to krasno?!

Ja: Legao sam prije sat i pol, oprosti što sam užasno popularan i uživam u noćnom životu. Nema fakin šanse da ja u 6 ujutro idem u šumu držati aerobik nekim prascima iz kontinentalne Hrvatske. Laku noć!

Moja divna majka: Robine ili se ti dižeš iz kreveta upravo sada i odlaziš u Šijansku šumu, ili ja odlazim u šupu i dižem onu dasku za koju ti misliš da ja ne znam da postoji, polijevam sve časopise benzinom i šaljem sve u tri pizd—

Ja (oblačeći u trku trenirku i tenisice): Di si ono rekla? U Šijanskoj?

Moja divna majka: Da ljubavi.

Ja: Ok, vidimo se kasnije, ti najbolja majko na svijetu! ( i prokleta ucjenjivačice )

Moja divna majka: Pozdrav micek!


I tako ja, perspektivni, mladi, četrnaestogodišnji Puležan bradpitolikih predispozicija, hodam u 06:03h kroz Šijanu ( kvart u Puli ), na svome putu prema Šijanskoj šumi, prekrasnoj staroj šumi na rubu grada, gdje se očigledno, po ono malo informacija što sam uspio izvući iz majke, upravo održava nekakav kamp mladih Hrvatske, sa svrhom promicanja pozitivnih vrijednosti i sličnog smeća.. Ako ne dobijem nešto iz ovoga, kunem se, netko će skupo platiti…

Tog sudbonosnog su se dana mnogi mladi iz svih dijelova Hrvatske uputili u Istru na kampiranje. Biti će to događaj koji će ih sve zbližiti i ispreplesti njihove sudbine zauvijek. A 5 mladih dječaraca pred pubertetom, stvorit će posebno prijateljstvo i vezu (a pritom ne mislim na onu vrstu veze koja se često rađa među muškarcima kada su na duže vrijeme sami u šumi ili na ratištu)

-Osvrćem se oko sebe…

Prošlo je barem 3 godine od mojeg zadnjeg posjeta ovoj prekrasnoj šumi. Šijanska šuma se nalazi svega 2 kilometra od strogog centra grada Pule. Ispresijecana je uskim vijugavim puteljcima te je veći dio nje prohodan. Prekrasni stoljetni hrastovi i borovi, te još uvijek mnogo netaknute divljine, koja samo čeka na smjele avanturiste..

Koliko li sam samo dana proveo ovdje kao dijete sa ostalim klincima iz kvarta u „istraživačkim“ misijama. Svjež zrak, miris ljetnog povjetarca koji u sebi nosi arome borova koji me okružuju, bitno mi podiže raspoloženje. Možda ovo ipak neće biti potpuni promašaj – mislim si ja za sebe dok koračam po zemljanom puteljku prateći putokaze koji su usmjeravali prema mjestu određenom za to trodnevno logorovanje.

Stižem do pozicije. Sve je već puno šatora, izviđača-volontera, automobila i naravno, horda djece. I to koliko djece! Usudio bih se ustvrditi dobrano preko stotinu. Dolazim do izviđača sa najviše srebrnih „ordena“ na plavoj košulji, pošto sam pretpostavio da je on tu glavna manga i izravno mu pristupam:

– Prištavi, ja sam Robin Ivan Capar i došao sam spasiti ovo logorovanje od dosadnih aktivnosti i obveza za koje sam siguran da ste vi izviđači isplanirali. Sa sobom sam ponio alkohol. Čisto da se zna, iako volontiram ovdje, namjeravam čitava 3 dana biti mrtav pijan, a lako je moguće da ću se i najesti nekih uranjelih šumskih gljiva i uživati u tripovima. Tek toliko da znate.. – lijepim mu šamarčinu na iznenađeno lice i demonstrativno odlazim prema najvećem šatoru koji proglašavam svojim te izbacujem invalidska kolica iz njega.

Gledam na sat – 07:30h, dobro je, mislim si ja u sebi i otvaram 2L bocu bambusa – neka igre započnu!

Tu su scenu novopridošlog Puljanina koji je ošamario mladog izviđača i okupirao šator iz prikrajka gledali stariji izviđači. Njih sedmoro koji su volontirali odlučili su dječaku prepustiti taj šator jer su zaključili da je očigledno teško mentalno retardiran. A i uostalom, imali su hitnije obveze koje su morali srediti: trebalo je svu djecu podijeliti po grupama i šatorima, podignuti logorski jarbol, početi raditi doručak, iskopati poljski WC i sve ostale časne radnje koje se rade u izviđačkom logoru.

Obavljanje istog trajalo je oko 3 sata, i sve je bilo u najboljem redu, osim što je petorica dječaka ostala nesvrstana. Pet  omladinaca, dva iz Splita, dva iz Zadra i jedan od Bogznakuda, redom; 2 Splićanina, jedan koji je odbijao biti djelom grupe ljudi koji ne koriste preparate za kožu i solarije, drugi, mali bucmasti Splićo koji je vrištao da je on tu protiv svoje volje i da je „krafne za doručak, ručak i večeru“ način života, te da mu se krše ljudska prava, 2 Zadranina, prvi koji koji je sklanjao pogled i odbijao pogledati ikoga u oči ma koliko ga se to lijepo pitalo i drugi, Zadranin koji je ostao nesvrstan ,veoma povučen i stidljiv, koji se sakrio iza jednog velikog hrasta, a našli su ga tek nakon što su grupe formirane. Zadnji, peti dječak bio je iz Žminja, nešto mlađi od prosjeka i pričao je na dijalektu koji ni sam Bog otac da je sišao u Istru sa svim znanjem dijalekata svijeta ne bi razumio.

Izviđači, pametni kakvi jesu, odlučili su ubiti dvije muhe jednim udarcem

– Oko 10:15h iz sna me budi nježno tapšanje po ramenu. Izviđačica, i to zgodna, biti će 4-5 godina starija od mene unosi mi se u facu, a ja ne mogu vjerovati svojim očima. Sitšće svoje tijelo uz mene, te osjećam utisak njenih grudi u uniformi na sebi. Umiljatim mi se glasom obraća:

-A kako se ti zoveš mladiću? Vidjela sam kako si prije pokazao pred svima vođi izviđača tko je ovdje glavni. Obožavam dečke sa stavom. Vidim na tebi da si rođeni vođa.

Ja: Pa čuj, moj otac uvijek kaže da se moraš postaviti u životu. Ja potječem iz duge linije ponositih muškaraca sa stavom, jednostavno sam takav. A imam i velik peeep.

Ona: Uuuuu, to isto jako volim. Nego da te pitam vođo, dali bi ti meni učinio jednu malu uslugicu?

Ja: Naravno, obožavam pružati ženama usluge. Razne.

Ona: U redu, za tebe sam skovala posebni, elitni odred kojemu ćeš biti vođa. Siguran sam da ćete na izviđačkim olimpijskih igrama koje ćemo održati 3. dan logorovanja biti najbolji!

Ja: Naravno mila, ništa manje od zlata ne dolazi u obzir!

Ona: Odlično! Dečki su tu pred šatorom a tvoja obveza vođe počinje odmah! – reče ona, udalji se od mene i odleprša iz šatora. Ružan osjećaj da su me upravo nasamarili gori mi u obrazima… Tako mi i treba, kada dozvoljavam da prepone donose odluke koje bi trebala donositi glava.

Naravno, izlazim iz šatora, i ostajem pri svijesti samo zahvaljujući činjenici da sam se nagledao raznoraznih gadarija u životu. Bagra, koja je bila moja odred, bilo je nešto nalik onomu što vidite u horor dokumentarcima o maloumnim i debelim Amerima. Dvije debele svinje, jedan mršavi frik sa izrazom lica koje je odavalo dugogodišnje zlostavljanje u školi, jedan klinjo od kojih  11 godina koji je mljeo neke gluposti na nekom čudnom jeziku, biti će da je Nijemac, i neki manijak koji si je namještao kosu u džepnom ogledalu.


Prilazim im.

Ja: Ok, ljudski ološu, da se predstavim, ja sam Velečasni Capar. Za početak, objasniti ću vam neke stvari. Prvo, ja nisam vaš prijatelj. Drugo, na ovome logorovanju neće biti uživanja, barem ne po vas. Treće, moja riječ je vaša zapovijed, tko mi se usudi proturječiti biti će ostavljen da umre u šumi. Ima li pitanja?

– Zbunjeni dječaci gledali su u pod, proklinjajući u sebi roditelje koji su ih poslali na ljetovanje iz pakla.


Ja: Nema pitanja? Dobro… Da čujem imena i navike!

Ante: Velečasni, kao što vidite ja ovdje ne pripadam, zovem se Ante Didović i ovdje sam protiv svoje volje! U slobodno vrijeme volim ispijati voćne koktelčiće dok sa svojim frendovima u frizeraju raspravljam o sezonskoj kolekciji. Evo baš prošle subote je onaj idiot od Marija odbio priznati primat zelenih tonova u ovogodišnjem ljetnom trendu, iako sam mu ja više puta –

Ja: Popušio peep? Od danas te imenujem Metro, i svi će te tako oslovljavati.  Jeli jasno odrede?

Odred: Jasno velečasni!

Ja: Dobro je. Idemo dalje, ti, visoki debeljko.

Fabe: Ja se zovem Fabijan Pavlović, volin igrati basket sa frendovima i nadasve volim poist i popit u ladu sa prikama.

Ja: Dakle hobi ti je prežderavanje sa ostatkom svinja s kojima se družiš? Isuse, koliko ja imam posla pred sobom.. Od danas, pa do kraja kampiranja, imenujem te Masni. Jel jasno odrede?

Odred: Jasno velečasni!

Ja: Ajmo ljudi, brže. Alkohol se neće sam popiti, imam ja još masu posla danas.. Ajde, nastavite, nastavite!

Karlo: Moje ime je Karlo Mrvić i iz Zadra sam. Volin igrat Yu-gi-oh! Sa prijateljima uz more.

Ja: Voliš igrati Jugoslavija što?

Karlo: Yu-gi-oh! To Vam je stolno strateška kartaška igra u kojoj se dva igrača intelektualno nadme-

Ja: Aha, pa ti igraš POKEMONE! U redu, od danas te imenujem Pikaću. Dalje!

Joso: Gospodine moje ime je… Joso… i … pa eto… ja sam uvijek volio zbrajati i oduzimati… u slobodno vrijeme se bavim algebrom i tako to…

Ja: Savršeno, od danas, zvati ćemo te Šestar. Dopadaš mi se, držiš jezik za zubima kad treba. Ajmo, još si samo ti ostao mali, da čujem…

Marko: Nu ja se oslovljan Marko Božac i san shodia lačan tutto il put de lo Žminj, e mi zon trovato qui kad me je mamma lasciala usred boške, i rekla: Figlio mio ti prečesto lačan, devi dimagrire i manje isti!! E kozi san –

Ja: Dali netko od vas razumije koji klinac ovo dijete govori?

Pikaću: Ja se bavin jezičnin proučavanjima. Rekao je da se zove Marko Božac i da je on ovdje glavni!

Ja: A ma nemoj Božac?! Ti si glavni je li!?

-Prilazim mu i lijepim mu šamar, moj autoritet ne smije biti doveden u pitanje, u trenutku kad popustim pojesti će me živog. Gledao sam ja previše kvalitetnih ratnih filmova da bi dozvolio pobune i slična sranja u svom odredu.

Marko: Nisam ja reka te beside, solo ho detto che se zoven Marko e che-

Ja: Pikaću što govori mali?

Pikaću: Kaže da će Vas zaklati na spavanju i preuzeti komandu!

Ja: MA NEMOJ!? Ti si neki opasni ha? Pazi mali! U meni teče partizanska krv, nemoj se igrati sa mnom! Imenujem te Juda, jer osjećam da ćeš nas sve izdati i zahebati prije ili kasnije. U redu, sada kada smo se svi lijepo upoznali, vrijeme je da zajedničkim snagama smislimo ime za odred!

Pikaću: Pa mogli bi se zvat-

Ja: Zvati ćemo se Robin-je-velik-u-svakom-pogledu odred! Kakvog li krasnog i zvučnog imena!

Metro: Kakvo je to govnarsko ime za odred?

Ja: Metro upravo si zaradio čišćenje poljskog WC-a u podne. Ima li još netko primjedba na ime?

-Mukla tišina.

Ja: Dobro, prijedlog je usvojen. RJVUSPO  je spreman za akciju!

I tako, nakon što sam doveo svoju četu u red, odlučio sam se za podnevni spavanac.  Budim se u 17h i izlazim iz šatora. Na moje veliko iznenađenje, vidim sa svi ostali odredi rade na vježbanju izviđačkih vještina; vježbaju podizanje šatora, paljenje vatre, vezanje čvorova i ostale korisne, za opstanak krucijalne rutine. Odlučujem da je vrijeme da se i moj odred baci na posao.

Ja (iz petnih žila): RJVUSPO OKUP!

Moj gubitnički odred smjesta formira liniju. Dobro je, izgleda da sam se fino postavio ujutro i da znaju tko je glavni.

Ja: Dakle, dragi moj RJVUSPO, danas pred vas postavljam prvi zadatak, ukoliko ga obavite na zadovoljavajući način, bogato ću vas nagraditi. Masni, ti ćeš nabaviti broj od one dugonoge plavokose izviđačice, Metro, ti od one sa ljubičastom majicom, Pikaću, ti od one sa zamamnim oblinama, Šestar ti od one crvenokose, a ti ćeš mi Juda ići po večeru u poljsku kuhinju. Dobro, svi imate zadatke, razlaz, vaše misije počinju sada!

-2 sata kasnije-


 

Olujni oblaci nadvijaju se nad logorom, počinje padati kiša, a ja ne mogu vjerovati svojim očima, svi članovi mojeg odreda stoje ispred mene promrzli i promočeni, ali svi odreda su uspješno ispunili svoje zadatke. Pred sobom imam 4 telefonska broja i pečenje.. Možda ipak nisu toliko loši… Kako god da bilo, ovo je povod za gozbu! Šaljem stoku van na kišu, a ja otvaram drugu bocu okrepljujućeg bambusa. No nakon nekih sat vremena, moje kameno srce ipak odlučuje dozvoliti tim izgubljenim ovčicama koje su mi povjerene pružiti krov nad glavom, te ih pozivam u šator da prespavaju.Spavamo sve do 14h sljedećeg dana kada nas budi izaslanica poglavarstva izviđača, onaj isti komad koji mi je uvalio vođenje odreda.

Ja: Bagro! Čišćenje, zar ne vidite da je mlada dama došla popričati u četiri oka sa vašim vođom! Mrš na polje!

RJVUSPO: Da velečasni, odmah, oprostite!

Ja: Izvoli draga? Priznaj, nisi više mogla odoljeti unutrašnjim porivima… U redu je, samo si čovjek, i zgodnije su poklekn-

Ona: U stvari pastuše, došla sam te obavijestiti o promjeni u natjecanju. Pobjednički odred osvojiti će autohtoni istarski pršut, 3 bakse pive i 5 000 kuna. Eto, tek toliko da znaš… I da, ukoliko pobijedite, mogla bih ubaciti i jednu privatnu nagradu samo za tebe…

Ja: Say no more! Pobjeda je puka formalnost za ovaj savršeno uvježbani elitni odred. Sutra ću u tvoju čast podignuti pobjednički pehar!

Istog trena izlijećem iz šatora.

Ja:  RJVUSP-u, okup!

Moji vrli podanici formiraju liniju besprijekorno.

Ja: Nadam se da se niste previše opustili gamad debela! Ajmo, vojnim korakom u redu prema šumi! I ima da svi pjevate putem, neka svi vide kako se nevjerojatno zabavljate u ovom odredu! Ajmo svi ponavljajte zamnom: ~Dok ne vidjeh Robina, bijah debel, glup~

Odred: ~ Dok ne vidjeh Robina, bijah debel, glup ~

Ja: ~Sad ga poznam osobno, on jebeno je kul~

Metro: Ali Velečasni kakva je to rima? A i ukrali ste melodiju od Vuce!

Ja: Metro ti baš voliš čistiti taj poljski wc, a? Šuti i PEVAJ!

Odred(jednoglasno): ~ Sad ga poznam osobno, on jebeno je kul ~

Ja: ~Kad bih barem mogao bit zgodan frajer ko i on~

Odred: ~Kad bih barem mogao bit zgodan frajer ko i on~

Ja: ~A ne ovakva masna svinja,  ružan klipan, slon~

Odred: ~A ne ovakva masna svinja,  ružan klipan, slon~

I u ritmu te prekrasne koračnice polako ulazimo sve dublje u šumu. Sunce posrće u borbi sa gustim granjem stoljetne flore ove prekrasne, stare šume. Večer se već opako bliži, no odlučujem izvesti svoju namjeru o treningu preživljavanja u divljini. Pjesma je polagano utihnula, i u tišini stupam kroz guštik, a RJVUSP zamnom. U jednom trenutku okrećem se oko sebe i ne mogu vjerovati, ne prepoznajem više ova stabla, skrenuli smo s puta, previše je dana prošlo od dana kada sam svakodnevno pohodio ovu šumu, sjećanja na staze su izblijedila.. Okrećem se svome odredu, koji me pun povjerenja prati u stopu.

Ja: Dakle dečki, naišli smo na jedan maleni problem.. Naime malo smo skrenuli sa staze i ja nisam baš sigur-

Masni: ZNAO SAM UMRIJETI ĆU JADAN, SAM I GLADAN U OVOJ UKLETOJ ŠUMI! Joooj što mi je ovo trebalo trebao sam majku slušati a ne onog napaljenog nostalgičara!

Ja: Masni nitko neće umrijeti, u najgorem slučaju sačekati ćemo do zore i onda se po danjem svijetlu sigurno, prateći vlastite tragove, vratiti do logora. A do tada, preostaje nam samo jedno..

Nastavit će se…

Dramax

TOP 8 CRO TITANS dio je kolumne. Pročitaj: Uvod, 8th place7th place6th place, 5th place, 4th place, 3rd place, 2nd placeSaga ISaga II

2 komentara

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.