Borba, sport, natjecanje – malo osoba čuje ove pojmove i odmah pomisli na kartaške igre. Ipak, svi kompetitivniji igrači znaju što znači propustiti san, obaveze i prilike radi pripreme za event.
Natjecateljski duh velik je pokretač Yu-Gi-Oh igrača te je istovremeno glavni uzrok nezaboravnih turnirskih iskustava, ali i negativnih ponašanja.
Po čemu se Yu-Gi-Oh razlikuje?
Yu-Gi-Oh igra je s velikim faktorom sreće. Umjesto da to negiraju, igrači su tu činjenicu prepoznali i prigrlili.
Priroda međusobnih interakcija karata čini svaki Yu-Gi-Oh deck usporediv sa složenom mašinom. Zato igrači nerijetko koriste izraze kao engine (motor) za glavni dio koji pokreće deck, a igranje samog decka nerijetko se naziva i pilotiranjem.
Na ovaj način tehnička igra igrača distancirana je od performanse samog igrača. Vjerojatno ste i više puta čuli da su igrači rekli da ih je deck „carryao“ (nosio) ili da ih je izdao.
Također, postoje i bezbrojna praznovjerja po pitanju sreće u Yu-Gi-Oh-u. Od toga da je neki broj karata u decku „čaroban“ ili sretan, do toga da igrač koji je nepobijeđen u swissu ne može osvojiti cijeli event. Gotovo svaki iskusan igrač ima barem jedno praznovjerje ili barem neobičan uzorak koji je uočio kroz svoja iskustva.
To je i očekivano, jer sreća (ili njen manjak) nerijetko poprima gotovo mistična svojstva kad se o njoj govori nakon statistički neočekivanih ishoda.
Milijuni opcija
U većini kartaških igara svaka karta radi jednu ili dvije stvari. To ne znači da su te igre lagane, jer svaka odluka ima i posljedice. Ipak, u Yu-Gi-Oh-u većina karata radi nekoliko stvari, koje dovode do novih karata, koje također rade nekoliko stvari i vode do drugih karata.
Kad bismo grafički prikazali međusobne interakcije svih karata unutar bilo kojeg snažnog decka, vidjeli bismo nešto nalik paukovoj mreži. Zašto je ovo relevantno? Jer usprkos sklonosti da složene kombinacije karata provrtimo na „autopilotu“, svaka aktivacija svakog efekta može dovesti do pogreške.
Toksičnost nastaje iz razočaranja kad se igrači osjećaju prevareno jer su zabunom promašili neki od desetak koraka svojih osnovnih comoba od umora ili dekoncentracije. Istaknutost nastaje kad igrač besprijekorno manevrira kroz sve opcije nakon nekoliko sati igranja velikog turnira.
Ovaj fenomen složenosti neobjašnjiv je igračima drugih igara te uistinu čini ovu igru posebnom.
Glava gore, očekivanja dolje
Stres je ubojica uspjeha. Nema igrača koji igra duže od nekoliko dana, a da nije barem jednu partiju izgubio od nervoze.
Varijabilnost u igri ne pomaže s time, gdje igrači kolektivno gube bezbrojne partije jer se prijevremeno predaju zahvaljujući neimpresivnoj početnoj ruci.
Timer je također ubojica igrača. Najdraže žrtve su mu igrači koji odbijaju predati davno izgubljene partije.
Balans je stvar iskustva, ali svaki uspješan igrač dolazi na event svjestan da može izgubiti u bilo kojoj rundi, ali sa stavom da će učiniti sve u svojoj moći da do toga ne dođe.
Timski duh ili solo igrači?
Iza gotovo svakog uspjeha stoji više od jednog igrača. Testiranje, slaganje deckova i komentiranje i predviđanje metagamea često su timski rad.
3v3 nisu jedini timski pothvati. Svaki Yu-Gi-Oh uspjeh gradi se na prethodnim iskustvima i interakcijama s drugim igračima. Iako svaki igrač „pilotira“ za sebe, gotovo svaki deck koji se plasirao u YCS top cut imao je „pit stop ekipu“ koja ga je formirala.
Negativna strana
Igra je samo igra. Brojni loši odnosi nastali su na eventima. Osjećaj prevarenosti, bio on opravdan ili ne, nikad ne vodi boljim odnosima. Iskušenja su također razumljiva. Sati i sati priprema, visoke cijene karata i vlastit ego mogu biti opasna kombinacija.
Manjak sportskog duha odlika je nerealiziranog igrača. Svi imamo loše dane, ali samokontrola osigurava poštovanje.
Zašto je uopće bitno?
Sudjelovati i zabaviti se je sve što je bitno nekim igračima. Drugi igrači pak igru vide kao izazov kroz koji se žele unaprijediti.
Obje kategorije uživaju u hobiju na svoji način, a nerijetko se i isprepliću. Ipak, natjecanje, pobjeđivanje vlastitih rekorda, disciplina, napredak i gledanje unazad koliko je igrač daleko došao neki su od najboljih osjećaja koje je moguće kroz igru iskusiti, kao i spoznaja da je igrač pomogao drugim igračima na njihovom putu.
Iako isti nivo kompetitivne igre nije za svakoga, šteta je ne okusiti se u igri na najozbiljnijem nivou.
Komentari