Pozdrav, dragi čitatelji. Danas sam odlučio načeti temu društvenog statusa igrača TCG-a, odnosno načina na koji vanjski svijet koji nije dijelom TCG zajednice percipira igrače.
Radi preciznije teoretske eksplikacije, a dakako svjestan da ovom podjelom ne zahvaćam sve TCG-ove (niti mi je to cilj), za potrebe ovog članka društveni status TCG igrača diferencirat ću na dva tipa:
1. Status igrača TCG-ova koji počivaju na animiranim serijama i filmovima
2. Status igrača TCG-ova koji NE počivaju na animiranim serijama i filmovima
U ovom blogu ću pokušati zaviriti ispod površine javne percepcije YGO! igrača i YGO!-a kao stolno-strateške igre. Analizirat ćemo neka od općih mjesta na koja nailazimo gotovo u pravilu kada s okolinom koja nas okružuje podijelimo našu ‘prljavu tajnu’.
Zašto jedan dio (usudio bih se reći i poveći) igrača skriva činjenicu da igraju YGO?
Zašto nailazimo na negativne reakcije okoline te koje su najčešće zamjerke igračima od strane ljudi van zajednice?
Zašto je rečenica poput ‘U slobodno vrijeme igram Yu-Gi-Oh!’ često autocesta prema suicidu privlačnosti kod ljepšeg spola?
S tim i mnogim drugim pitanjima uhvatit ćemo se ukoštac dekonstruirajući stigmu koju, htjeli mi to sebi priznati ili ne, unutar pop kulture nose igrači TCG-ova.
Krenimo od očiglednog. Svaki je čovjek asocijativni vodoskok. Kada s nekime razgovarate o njegovim interesima, u vama se, ovisno o informacijama koje sugovornik s vama dijeli, pojavljuju asocijacije. Ukoliko razgovarate o nogometu, vjerojatno će vam na pamet pasti neki klub, neko natjecanje ili neki nogometaš, isto vrijedi za većinu sportova.
Kod hobija stvari stoje malo drugačije. Razni hobiji lako se (i često) vežu uz različite društvene stereotipe. Ukoliko skupljate poštanske marke i stripove, izgledno je da će vas sugovornik (možda i podsvjesno) ‘etiketirati’. Ta će etiketa u tom slučaju vjerojatno biti jako daleko od ‘macho, sportski tip ili avanturist’.
Dobar dio TCG-ova koristi anime kao podlogu te kao siguran recept za komercijalizaciju i mobilizaciju mase obožavatelja. Vjerni sljedbenici animea lako se uvlače u svijet istoimenog TCG-a. Sam anime djeluje kao najbolja reklama koju je ciljanoj skupini moguće ponuditi.
Sad, vi se možete postaviti na trepavice objašnjavajući kako je YGO! savršen omjer kombinatorike i kreativnosti, veličanstveni hibrid strategije i strpljenja ili simfonija kombinacija koju svaki igrač personalizira sukladno vlastitom ukusu. U trenutku kada artikulirate sudbonosna tri sloga, osoba vas prestaje slušati.
‘To je onaj crtić? Mislio/Mislila sam da to igraju samo djeca…’
Asocijacija je odradila svoje. Isto će se dogoditi i sa Pokemon TCG-om te sa svim ostalim mainstream TCG-ovima baziranima na animeu. U slučaju da ste igrač TCG-a koji nije baziran na animeu (već je ‘samo’ plod mašte), konceptualna asocijacija bit će nešto drugačija, ali će ishod u konačnici biti isti.
‘Igraš MTG? Nisi li malo prestar da još uvijek skupljaš karte?’
Ono što je zbilja fantastično jest to da se starost, odnosno zrelost povlači kao pitanje neovisno o vašim godinama. Ljudi koji ne pripadaju zajednici igrača jednako će osuđivati osnovnoškolca, kao i studenta.
Zašto je to tako? Zbog seta vrijednosti koje je društvo internaliziralo. Postoje kul hobiji i sportovi, a zatim postoje i oni drugi, marginalizirani i stigmatizirani. Dobar primjer toga su i izviđači. Jedna izuzetno pozitivna i korisna aktivnost koja često nailazi na podsmjeh u društvu.
U trenutku kada naiđemo na osudu ili podsmijeh, većina igrača ima spremne legitimacije. Ukoliko bih morao sastaviti arbitrarni ad hoc top3, to bi bile sljedeće:
1. U tome sam zbog novca
Mainstream kultura i kapitalističko društvo ‘pada na guzicu’ pred nevjerojatnim potencijalom zarade koji se krije u YGO-u. Tim više ukoliko se radi o riperima (vidi članke “Patologija TCG-a i o propadanju TCG zajednica” i “Očuvanje TCG zajednica i o modelima održivih TCG zajednica“), koji su stvarno ponekad u stanju u jednom jedinom danu (npr. većem turniru) inkasirati i preko tisuću kuna. Ne ulazim u moralne implikacije istog, no činjenica je da se ‘zarada’ nalazi pri vrhu opravdanja kada se nađete napadnuti od YGO ‘bezjaka’.
2. To igra i mnogo starijih igrača
Putem ove legitimacije pokušava se izboriti opravdanje za vlastiti izbor te ujedno ukloniti infantilan prizvuk koji često (skoro uvijek) prati TCG-ove. Većina ljudi uistinu prvo pomisli na hrpu dječice koje igraju karte negdje na klupici, kad im spomenete neki TCG.
3. Ljubitelj sam fantasyja, moj um je vulkan koji radi samo na visokooktansko fantasy gorivo
Možda i najiskrenije opravdanje, jer uistinu, tko od nas može reći da barem malo ne naginje prema svjetovima s one strane ogledala? TCG-ovi, mašta i SF/F beletristika idu ruku pod ruku, i ukoliko ne stojite pred zlonamjernom osobom, ova vrsta izjave trebala bi zadovoljiti znatiželju sugovornika.
Na kraju, kad bismo podvlačili crtu, linija misli koja bi dala kakvo-takvo objašnjenje stigme TCG igrača (osobito onih TCG-ova baziranih na animeu) glasila bi otprilike ovako: YuGiOh TCG u očima neupućenih usko je vezan uz kategoriju infantilnog. U kulturi u kojoj se među djecom kao ‘zrele’ vrijednosti promoviraju konzumacija alkohola i cigareta, macho-barbarizam te kult destrukcije (koji kotira dosta visoko na skali poimanja ‘muževnosti’), nema mjesta za prestiž TCG-ova, osim ukoliko se barem dijelom ne poklope s dominantnom paradigmom uspjeha (koja je usko vezana uz zaradu). No to je tek pirova pobjeda, jer bilo koja osoba koja se domogne novaca individualno se oslobađa stigme, jer je očigledno ‘uspjela u životu’.
Koja je razlika između osobe koja si uništava život sjedeći pred ekranom 8 sati dnevno igrajući online igru nemajući izravnu financijsku korist od toga i osobe koja radi isto to i pritom zarađuje? Prva je propali slučaj, dok je druga kreativan i slobodouman pojedinac koji se ne pokorava društvenim očekivanjima.
Koja je razlika između osobe koja redovito testa te vikendima odlazi na TCG turnire nemajući izravnu financijsku korist od toga i osobe koja radi isto to i pritom zarađuje? Prva je propali slučaj, dok je druga kreativan i slobodouman pojedinac koji se ne pokorava društvenim očekivanjima.
Koja je razlika između osobe koja je stalno s glavom među knjigama i koja se bavi pisanjem nemajući izravnu financijsku korist od toga i osobe koja radi isto to i pritom zarađuje? Prva je propali slučaj, dok je druga kreativan i slobodouman pojedinac koji se ne pokorava društvenim očekivanjima. Popis bi mogao ići dalje u beskonačnost.
U društvu u kojemu je novac kriterij uspješnosti i mjerilo vrijednosti pojedinca, nema mjesta za životne stilove koji nisu posvećeni akumulaciji sredstava. U društvu u kojemu je zadrtost često mjerilo muškosti, nema mjesta za osobe čija mašta i znatiželja nadilaze okvire uobičajenog. Društvo se mijenja korak po korak, razbijanjem predrasuda i ustrajanjem na toleranciji. Širenje mržnje i nerazumijevanja pridonosi tome da se krug nasilja i neshvaćanja nastavi.
Ne dozvolite da vas etiketiraju, a svakako ne dozvolite da vam oduzmu ponos. Ponos na igru koju volite i ponos na uspjehe koje u njoj ostvarujete.
Hvala vam na čitanju,
Lps,
Hals .:. Dx
