Pozdrav, dragi čitatelji. Danas sam odlučio načeti temu društvenog statusa igrača TCG-a, odnosno načina na koji vanjski svijet koji nije dijelom TCG zajednice percipira igrače.
Radi preciznije teoretske eksplikacije, a dakako svjestan da ovom podjelom ne zahvaćam sve TCG-ove (niti mi je to cilj), za potrebe ovog članka društveni status TCG igrača diferencirat ću na dva tipa:
1. Status igrača TCG-ova koji počivaju na animiranim serijama i filmovima
2. Status igrača TCG-ova koji NE počivaju na animiranim serijama i filmovima
U ovom blogu ću pokušati zaviriti ispod površine javne percepcije YGO! igrača i YGO!-a kao stolno-strateške igre. Analizirat ćemo neka od općih mjesta na koja nailazimo gotovo u pravilu kada s okolinom koja nas okružuje podijelimo našu ‘prljavu tajnu’.
Zašto jedan dio (usudio bih se reći i poveći) igrača skriva činjenicu da igraju YGO?
Zašto nailazimo na negativne reakcije okoline te koje su najčešće zamjerke igračima od strane ljudi van zajednice?
Zašto je rečenica poput ‘U slobodno vrijeme igram Yu-Gi-Oh!’ često autocesta prema suicidu privlačnosti kod ljepšeg spola?
S tim i mnogim drugim pitanjima uhvatit ćemo se ukoštac dekonstruirajući stigmu koju, htjeli mi to sebi priznati ili ne, unutar pop kulture nose igrači TCG-ova.
Krenimo od očiglednog. Svaki je čovjek asocijativni vodoskok. Kada s nekime razgovarate o njegovim interesima, u vama se, ovisno o informacijama koje sugovornik s vama dijeli, pojavljuju asocijacije. Ukoliko razgovarate o nogometu, vjerojatno će vam na pamet pasti neki klub, neko natjecanje ili neki nogometaš, isto vrijedi za većinu sportova.
Kod hobija stvari stoje malo drugačije. Razni hobiji lako se (i često) vežu uz različite društvene stereotipe. Ukoliko skupljate poštanske marke i stripove, izgledno je da će vas sugovornik (možda i podsvjesno) ‘etiketirati’. Ta će etiketa u tom slučaju vjerojatno biti jako daleko od ‘macho, sportski tip ili avanturist’.
Dobar dio TCG-ova koristi anime kao podlogu te kao siguran recept za komercijalizaciju i mobilizaciju mase obožavatelja. Vjerni sljedbenici animea lako se uvlače u svijet istoimenog TCG-a. Sam anime djeluje kao najbolja reklama koju je ciljanoj skupini moguće ponuditi.
Sad, vi se možete postaviti na trepavice objašnjavajući kako je YGO! savršen omjer kombinatorike i kreativnosti, veličanstveni hibrid strategije i strpljenja ili simfonija kombinacija koju svaki igrač personalizira sukladno vlastitom ukusu. U trenutku kada artikulirate sudbonosna tri sloga, osoba vas prestaje slušati.
‘To je onaj crtić? Mislio/Mislila sam da to igraju samo djeca…’
Asocijacija je odradila svoje. Isto će se dogoditi i sa Pokemon TCG-om te sa svim ostalim mainstream TCG-ovima baziranima na animeu. U slučaju da ste igrač TCG-a koji nije baziran na animeu (već je ‘samo’ plod mašte), konceptualna asocijacija bit će nešto drugačija, ali će ishod u konačnici biti isti.
‘Igraš MTG? Nisi li malo prestar da još uvijek skupljaš karte?’
Ono što je zbilja fantastično jest to da se starost, odnosno zrelost povlači kao pitanje neovisno o vašim godinama. Ljudi koji ne pripadaju zajednici igrača jednako će osuđivati osnovnoškolca, kao i studenta.
Zašto je to tako? Zbog seta vrijednosti koje je društvo internaliziralo. Postoje kul hobiji i sportovi, a zatim postoje i oni drugi, marginalizirani i stigmatizirani. Dobar primjer toga su i izviđači. Jedna izuzetno pozitivna i korisna aktivnost koja često nailazi na podsmjeh u društvu.
U trenutku kada naiđemo na osudu ili podsmijeh, većina igrača ima spremne legitimacije. Ukoliko bih morao sastaviti arbitrarni ad hoc top3, to bi bile sljedeće:
1. U tome sam zbog novca
Mainstream kultura i kapitalističko društvo ‘pada na guzicu’ pred nevjerojatnim potencijalom zarade koji se krije u YGO-u. Tim više ukoliko se radi o riperima (vidi članke “Patologija TCG-a i o propadanju TCG zajednica” i “Očuvanje TCG zajednica i o modelima održivih TCG zajednica“), koji su stvarno ponekad u stanju u jednom jedinom danu (npr. većem turniru) inkasirati i preko tisuću kuna. Ne ulazim u moralne implikacije istog, no činjenica je da se ‘zarada’ nalazi pri vrhu opravdanja kada se nađete napadnuti od YGO ‘bezjaka’.
2. To igra i mnogo starijih igrača
Putem ove legitimacije pokušava se izboriti opravdanje za vlastiti izbor te ujedno ukloniti infantilan prizvuk koji često (skoro uvijek) prati TCG-ove. Većina ljudi uistinu prvo pomisli na hrpu dječice koje igraju karte negdje na klupici, kad im spomenete neki TCG.
3. Ljubitelj sam fantasyja, moj um je vulkan koji radi samo na visokooktansko fantasy gorivo
Možda i najiskrenije opravdanje, jer uistinu, tko od nas može reći da barem malo ne naginje prema svjetovima s one strane ogledala? TCG-ovi, mašta i SF/F beletristika idu ruku pod ruku, i ukoliko ne stojite pred zlonamjernom osobom, ova vrsta izjave trebala bi zadovoljiti znatiželju sugovornika.
Na kraju, kad bismo podvlačili crtu, linija misli koja bi dala kakvo-takvo objašnjenje stigme TCG igrača (osobito onih TCG-ova baziranih na animeu) glasila bi otprilike ovako: YuGiOh TCG u očima neupućenih usko je vezan uz kategoriju infantilnog. U kulturi u kojoj se među djecom kao ‘zrele’ vrijednosti promoviraju konzumacija alkohola i cigareta, macho-barbarizam te kult destrukcije (koji kotira dosta visoko na skali poimanja ‘muževnosti’), nema mjesta za prestiž TCG-ova, osim ukoliko se barem dijelom ne poklope s dominantnom paradigmom uspjeha (koja je usko vezana uz zaradu). No to je tek pirova pobjeda, jer bilo koja osoba koja se domogne novaca individualno se oslobađa stigme, jer je očigledno ‘uspjela u životu’.
Koja je razlika između osobe koja si uništava život sjedeći pred ekranom 8 sati dnevno igrajući online igru nemajući izravnu financijsku korist od toga i osobe koja radi isto to i pritom zarađuje? Prva je propali slučaj, dok je druga kreativan i slobodouman pojedinac koji se ne pokorava društvenim očekivanjima.
Koja je razlika između osobe koja redovito testa te vikendima odlazi na TCG turnire nemajući izravnu financijsku korist od toga i osobe koja radi isto to i pritom zarađuje? Prva je propali slučaj, dok je druga kreativan i slobodouman pojedinac koji se ne pokorava društvenim očekivanjima.
Koja je razlika između osobe koja je stalno s glavom među knjigama i koja se bavi pisanjem nemajući izravnu financijsku korist od toga i osobe koja radi isto to i pritom zarađuje? Prva je propali slučaj, dok je druga kreativan i slobodouman pojedinac koji se ne pokorava društvenim očekivanjima. Popis bi mogao ići dalje u beskonačnost.
U društvu u kojemu je novac kriterij uspješnosti i mjerilo vrijednosti pojedinca, nema mjesta za životne stilove koji nisu posvećeni akumulaciji sredstava. U društvu u kojemu je zadrtost često mjerilo muškosti, nema mjesta za osobe čija mašta i znatiželja nadilaze okvire uobičajenog. Društvo se mijenja korak po korak, razbijanjem predrasuda i ustrajanjem na toleranciji. Širenje mržnje i nerazumijevanja pridonosi tome da se krug nasilja i neshvaćanja nastavi.
Ne dozvolite da vas etiketiraju, a svakako ne dozvolite da vam oduzmu ponos. Ponos na igru koju volite i ponos na uspjehe koje u njoj ostvarujete.
Hvala vam na čitanju,
Lps,
Hals .:. Dx
Super članak, nažalost puno ljudi ne priznaje u društvu da se bavi TCG-om, ali po iskustvu sam skužio da je sve stvar u stavu. Ako netko priznavajući tu “gorku” istinu nekome ima ton kojim se naslućuje da se on\ona (hahaha…ona xD) srami svojeg hobija normalno je da će ispasti bedak i nezreo i šta sve ne i odmah si je on sam oduzeo taj ponos, dok će netko gromoglasno prepričavat kako se razbio nekidan i uništio od droga i alkohola, naravno da će taj ispasti faca. Tužno je to jer sam do grla u TCG-u odkad je izašao Yugi Structure Deck i danas s ponosom YGO bezjacima predstavljam svoj hobi i uvijek prođe dobro. Samo hrabro 😀
Što se tiče izviđača smijao sam se i ja jedno vrijeme, ali nakon svega što sam čuo nikad više xD
Odličan članak. Sviđa mi se to kako uvjek nalaziš teme koje prodiru ispod površine. Takva većina koja osuđuje ljude za nešto što oni ne smatraju uobičajenim i u što uopće nisu upućeni nije vrijedna pažnje pojedinca. u.u
Slažem se s obojicom. Stvarno odličan članak. Ja otvoreno priznam kada me netko pita jel kartam Yugioh i slično i nije me briga hoće li oni misliti da je to pomalo “djetinjasto”. I da je, opet je ono dijete u meni sretno jer radim što volim. Ista stvar je i sa stripovima za koje smatram da mogu biti jako dobro štivo, poput nekih svjetski poznatih romana. Svejedno probam razuvjeriti ljude kako je anime samo reklama za proizvod, a da je TCG puno drugačiji nego što oni misle. I imam stav da je bolje ne raditi nešto nego skrivati da to radiš. Znam da mi je mama jedno vrijeme bila protiv toga, ali kada je na kraju shvatila da je to borba s vjetrenjačama, jednostavno je prihvatila da to volim. Doduše, malo se jesam štimao pred curom, ali sam na kraju zauzeo stav “Ili prihvati ili prošeći”. I ne samo da je prihvatila, nego se i sama zainteresirala za igru, ne biste vjerovali. Još jednom, stvarno jako dobar članak Hals, samo tako nastavi! 🙂
Još jedno blog koji me oduševio 😀 samo ti možeš pisati tako dobro, ono u vezi izviđaća i sam sam se nasmijao dok sam čitao XD. ja osobno ne zarađujem na turnirima jer sam i igrač i kolekcionar karata tako da mi nije cilj samo prodati karte, novaca imam dovljno, tako da ne moraš biti propali slučaj ako ne zarađuješ iz yugioha. Što se tiće toga da su ljudi koji igraju yugioh etiketirani u društvu je u neku ruku istina. Ja sam relativno popularan u školi i imam prijatelja dosta i ne želim sve to riskirati time da kažem da igram yugioh. Ne želim biti nekakav luzer koji igra yugioh, (oprostite ako sam nekoga uvrijedio, nisam mislio da su ljudi koji igraju yugioh nužno luzeri, nego da ih okolina takve doživljava). Jednostavno ne želim riskirati s govorenjem da igram yugioh. Ne bi mogao biti ostatak godine ko nekakav lik koji se igra na karte. Zato sam odlučio to lijepo prešutiti. Možete vi poslije ljudima objašnjavati da to nije samo igra za djecu, ali jednostavno znate kakvi su ljudi, tvrdoglavi ko magarci. Neki ljudi to jednostavno ne razumiju i to je to, uglavnom lijep članak.
Svaka čast, odličan članak samo nastavi ovako 🙂
Robineee. 😀
Mislim da ne trebam nista nadodati. Braca po krvi se odmah razumiju. Pusa. 😉
Mislim da se svi ovdje slažemo kako Halstorm ima jako dobre članke vezane za TCG zajednicu, kako hvata srž problematike i neustrašivo iznosi vrlo realne činjenice, te zbog toga se u mojim mislima javlja ona fraza sa raznih “meme” portala : “Faith in humanity restored!”.
Htjedoh iznijeti jednu zamjerku kojoj sam se nadao da je neću naći u članku nakon što sam pročitao naslov.
Svi mi tu koji smo u nekom vidu TCG-a smo se dosad više-manje susreli sa spomenutim osudama, ali nitko nikada nije mogao dati kratke upute kako se obraniti od takvih napada, predrasuda, zlobnih komentara.
Što to netko poput nas može reći, a da ne pobere pljusku sumnjičavih pogleda ili ružnih riječi (iznosim mišljenje nekoga tko ne sudjeluje na turnirima već skuplja karte radi hobija).
Moj stav je bio i ostao uvjetovan trenutnim stanjem vlastitog svjetonazora i, ono ne tako duboko – stanjem raspoloženja u datom trenutku.
Dok sam se nekada hvalisao time kako ja skupljam yugioh karte, da me to ispunjuje, da je to moj mirni kutak u ovom stresnom životu, (uglavnom su to bili teenagerski pokušaju dokazivanja da ja nisam poput drugih (jer tada mi se gadila mainstream kultura, a ti se osjećaji nisu promijenili do današnjeg dana)), najčešći komentari bi bili upravo oni već navedeni u autorovu članku.
S vremenom kako sam sazrio, shvatio sam da je to dio moje intime, baš poput mojeg omiljenog jela ili najdraže aktivnosti nakon posla. I u skladu s time, prekinuo sam s isticanjem tog mog hobija, ne zato da ne ostanem stigmatiziran, već prosto zato jer smatram da se drugih to ne tiče.
Danas svi koji me poznaju i koje mogu nazvati prijateljima znaju da sam u ovome, od moje kolegice s posla do moje djevojke. Ne skrivam činjenicu da kartam, ali je niti ne ističem iz danog razloga.
dakako da sam ulazio i u debate o igri, i dakako da na razumijevanje nisam nailazio, te sam na te tzv. “bezjačke argumente” jednostavno počeo odmahivati rukom. naposlijetku, zato i imamo dva uha 😉 .
Ne znam kako drugi na to reagiraju, ali činjenica je da se tu puno ni ne može uraditi osim odmaknuti glavu i igrati svoju igru.
Osuda uvijek ima i uvijek će ih biti, ljudi smo, ali ono što pojedince uzdiže od opće populacije je upravo igra sa vlastitim kartama na najbolji mogući način.
(Kartama u metaforičkom smislu, da ne bi bilo zabune 😉 )
Pozdrav od Cindromana
Dobar clanak samo tako I nastavi!