YuGiOh Hospital Nightmare V3(18+)…

Za bolji ugođaj si pustite Kokia-Harmony…”

– Izdrži još malo, ne smijemo te sada izgubiti !

– Dajte još dvije injekcije adrenalina jer je opet počeo padati u duboki san.

U panici se okrećem oko sebe, pokušavajući shvatiti od kuda dopire taj glas, ali uzalud. Sve oko sebe što vidim je crnina i nove siluete koje izlaze iz nje, hodajući prema meni sa svih strana. Sve mi se ovo opet čini uzaludnim, dok suznim očima gledam Stardust Dragona kako izrezan i ranjen kleči na koljenima pred Red Dragon Archfiendom i Caiusom.

Plavo-bijela boja tijela sada je ništa drugo negoli topla crvena gusta tekućina, krvava krila su mu uništena do ne prepoznatljivosti, a dvije velike predivne ljubičaste prsne ploče kojima je nekada strujao i kucao život, sada su mrtvo tamne. Dok je jedini dokaz života u njemu ta iskra svjetla i dobrote u oku kojim me gleda i čuva.

– Trebaš nam, i imati ćemo te – bolne riječi upućene meni mi se šire moždanim stanicama, svakim komadićem tijela i krvotokom kao kakav nalet hladnoga vjetra na mokro tijelo.

Ne vidim, ali osjećam Dark Armed Dragona na sebi, u sebi. I tada, strah se gubi, miris ugašene vatre i tama sve se više šire mojim umom, a ja. Ja postajem ono protiv čega sam se borio i čega sam se bojao, ono što prezirem. Oštra bol u području srca me prikovala za pod, ostajem bez zraka što više pokušavam izbaciti iz sebe tu tamu koja me postupno obuzima. Nešto mi ne dozvoljava disati, udari struje tjeraju mi suze na oči, slinu na usta i jednostavno me ta užasna bol tjera na povraćanje. Bojim se da se bol pojačava, da gubim svijest, dok se sve oko mene okreće, imam osjećaj da padam u tamu, a opet nisam ustao sa poda, i još sam tu u ovom ratu. Tek što je bol popustila, i što sam se digao na noge, novi nalet struje me opet srušio na pod.

– Biti će lakše ako se samo prepustiš, daš nam što želimo, i postaneš jedan od nas.

Ne smijem to dopustiti, previše smo prošli i postigli da bi sada odustali. Znam da se posljednji puta mogu izvući iz ovoga, jer imam u sebi još iskre. Ulazim u sebe, tražim izvor crnine i nailazim na kartu koju nisam nikada do sada vidio, crna karta sva u ljubičastome plamenu sa mojim odrazom na njoj. Nema više mjesta strahu, te joj prilazim i pružam ruku da ju dohvatim.

– Uspjeli smo.

– A sada nekoliko puta duboko udahni i izdahni – smješkajući mi se obraća neka nepoznata osoba u bijeloj kuti, po svemu sudeći doktor.

Vid mi se još privikava na jarko svijetlo upereno u mene. Sve miriše po bolnici, a  nepoznati ljudi u kutama oko mene kliču od sreće, pružajući si međusobno ruke.

Pokušavam se ispraviti ali me jedna od medicinskih sestara sprječava u tome, i govori mi kako još nije vrijeme, da bi mi konci mogli popucati od naglih pokreta. Razgledavam poluotvorenim očima bijelu sobu oko sebe, krvave krpe i rukavice na limenom stoliću, krvave komade željeza u posudici i neki medicinski pribor pobacan po stolu.

Prilazi mi jedan vidno oznojen i umoran doktor, blijed kao krpa ali nasmijan, i stavlja mi jastuk pod glavu da me ispravi.

– Nemoj još govoriti ako te boli – obraća mi se izmorenim glasom, dok me hladom i mokrom krpom briše po čelu.

– Sve je u redu, ne boli me, mislim osjećam bol na prsima i leđima, ali ništa strašno – odgovaram mu.

– Ok onda, sada ćemo te preseliti u sobu, pa ćemo onda nas dvoje malo popričati da ustanovimo što ti se dogodilo, i da ti vratimo tvoje stvari. 

– I još jedna stvar, tvoj deck je ostao neoštećen- namigne mi,  okrene se i krene nešto objašnjavati sestri te izađe iz prostorije.

Medicinska sestra i jedan mladi doktor me spajaju na infuziju i zabijaju mi još par igala u ruku, na području šake i oko zavoja na prsima. Dižu neku zaštitnu ogradu oko kreveta, i kreću me gurati prema ogromnim vratima.

– Molim te pomakni ovaj stolić sa priborom da mogu proći sa krevetom van – uljudno se taj mladi doktor obraća po mome mišljenju nekom praktikantu tamo.

– I operi to, a ako ti je teško pozovi još nekoga da ti pomogne.

– Ali…

– Hvala ti- prekida ga doktor.

Slutim da mu je ovo prvi dan tu jer je jadan isprepadan više nego ja u ovoj situaciji, i jer mu je sve palo na pod. Zvuk metala odzvanja prostorijom.
Nasmijem se skupa sa sestrom i podignem se malo da pogledam situaciju, kada među svim tim krvavim skalpelima i priborom, vidim jedno krvavo pero.

Pero sa Honesta.

8 komentara

  1. Ne moram niti govoriti da je ovo dobro, to već znaš 😉
    Samo mi je malo žao što je tako kratko, mislim lijepo se uživim u priču i onda završi, a ovako moram nestrpljivo čekati sljedeći blog, ali inače super.

  2. Zato se sada mogu procitat sve price od jednom dok se ceka novi Blog…:)

    Tako ce imat malo vise smisla…:)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.