POGLAVLJE 1:
Sunce vani sja u svome punom sjaju a ja sam toliko lijen da mi se neda niti izaći iz kreveta makar je već 12 sati. Ne znam je li to neka viša sila, ali baš sam toga dana dobio ideju za nečime što je moglo nastati samo u mojoj mašti. Bila je sredina Travnja, neposredno prije Uskrsa.. Yu-Gi-Oh je postao prošlost, moje karte su nepomično ležale u ladici koja je bila toliko nova da je još uvijek imala miris sviježe hrastovine. Praznici su bili na samome početku. Konačno je stigao odmor od škole, od svih onih napornih ispita, profesora i dosadnih lica koja već mjesecima viđam. Koliko god se radujem praznicima, toliko mi je i dosadno jer ne znam što bih radio. Po prvi puta nakon Nove Godine imam nekoliko slobodnih dana, a ja ne znam kako bi ih iskoristio.. I tu se vraćamo na sam početak ovoga bloga….
Četvrtak je, 12 sati i 5 minuta, sekunde kao da su stale, tako mi se barem činilo dok sam ležao u krevetu i razmišljao o provođenju nadolazećeg dana. I tako sam ja ležao, razmišljao i imao sam osjećaj kao da su prošli sati, a ja sam i dalje bio bez ideja. Nisam znao hoću li, kao i inače otići do obližnjeg koša ili ću se izležavati po livadi cijeli dan. Druga opcija je ubrzo otpala jer se ionako već sada izležavam u krevetu. Pogledao sam na sat, bilo je 12 sati i 45 minuta. Ja sam u 40 minuta stigao do jedne jedine ideje koja je ubrzo otpala jer se, čim sam napokon izašao iz kreveta, spustio pljusak. Pljusak od 5 minuta koji je bio dovoljno jak da smoči tlo i ukvari moje planove. Frustriran, gotovo na rubu živaca idem si pripremiti doručak koji je ubrzo prerastao u katastrofu jer mi je, inače solidan toster, sasvim prepekao tost koji tada niti vrabci koji su mi bili na prozoru nisu željeli pojesti. A druge hrane u to jutro nije bilo. Kod kuće nije bilo nikoga, svi su se razbježali, a meni su ostavili taj tost koji nisam bio u stanju dobro pripremiti jer sam još uvijek bio frustriran od tog pljuska. Nakon što sam se obukao, krenuo sam u dućan po nešto što je bilo vrijedno doručka a nije bilo skuplje od 10 kuna. Kupio sam neki brzo gotovi sendvič kojega sam pojeo i prije nego što sam se vratio kući. Bilo je 13:30 a ja sam tek završio sa “doručkom”. Nakon toga sam bio još frustriraniji jer je zbog pljuska nestalo struje, a ja zbilja nisam imao druge ideje osim da idem surfati netom, koji se jedini činio kao spas nakon svih onih propalih ideja. Ali, naravno, moja je karma jednostavno takva da nemam sreće čak niti kada mi treba samo jedno zrno utjehe od, čini se, propalog dana.
POGLAVLJE 2:
Već je 14 sati, struje i dalje nema, želudac mi je na rubu gladi iako sam prije nepunih pola sata pojeo brzo gotovi sendvič koji je, za cijenu od 10 kuna mogao biti i puno bolji. Ali ajde, recesija je, sreća je što sam uopće našao 10 kuna za tu splačinu. I nakon što sam obuzdao glad meditacijom koja je više nalikovala na mukanje krave nego na metodu opuštanja, odlučio sam zaviriti u jedini kutak svoje sobe u kojemu nisam bio od kraja prošle godine. Trnci su me prolazili dok sam stepenicama išao gore jer sam znao da ono što ću upravo napraviti može značiti samo jedno. Tihim, pomalo nesigurnim koracima sam ušao u sobu u kojoj sam čuvao sve ono što sam prije koristio, od starih knjiga, igračaka, dresova propalog Dinama do nečega što mi je obilježilo cijelo djetinjstvo. Još tišim i nesigurnijim koracima sam koračao do kraja sobe, do radnoga stola u čijoj je ladici bilo nešto. Nešto što mi je nekada značilo puno više nego sada. Barem sam tako mislio. Napokon sam stigao do toga stola, otvorio sam ladicu u kojoj toliko dugo nisam bio da je prašina izlazila van i ugledao sam nešto od čega nikada zapravo nisam mogao pobjeći.
POGLAVLJE 3:
U toj ladici bio je moj Yu-Gi-Oh Deck, kojega sam slagao sa puno ljubavi i još više novaca. Ali, u toj ladici nije bio sam taj deck. U toj ladici bilo je cijelo moje djetinjstvo. Te karte, ti komadi papira na kojima su bile lijepe, sjajne slike sa engleskim tekstom obilježavale su svaki stupanj moga djetinjstva. Sjećam se onih vremena kada sam se budio u 7 ujutro samo kako bih pogledao novu epizodu Yu-Gi-Oh-a sa mojim najdražim Seto Kaibom. No, to vrijeme je prošlo. Ali, karte nisu. Toliko puta sam pokušao prestati od Yu-Gi-Oh-a koji se ponekad činio kao skup hobi, toliko puta sam želio prodati ili jednostavno baciti u plamen te karte (iako niti ne mogu izgoriti) samo kako bih se riješio nečega što me toliko dugo pratilo. Ali, nikada nisam mogao reći zbogom nečemu što je postalo dio mene. Toliko ljudi mi je govorilo da više nisam onaj mali sedmogodišnjak da se i dalje igram sa tim kartama koje su “za malu djecu”, toliko ljudi me je nagovaralo da ih se zauvijek riješim. Ali, Yu-Gi-Oh je nešto veće od mene. To nije samo igra. To je druženje i kartanje sa toliko ljudi koji dijele isto mišljenje sa tobom bez obzira na negativne komentare okoline, koja vjerojatno nikada nije niti okusila tu radost kartanja, pa im je lako reći da odustanemo od toga. I tako sam počeo listati svoj Deck kojemu je samo falio Mirror Force, karta koja je iz ultra cijenjene i skupe karte prešla u običnu common kartu. Ironično, zar ne? I dok sam listao te karte, jednu za drugom, postao sam euforičan. Ona dosada, ona glad zbog (ne)dobrog doručka, onaj bijes zbog vremena i nestanka struje je nestao. Ponovno sam osjetio radost koju su mi ove karte pružale toliko godina. I opet su me te iste karte navukle da ih izvadim iz te prašnjave ladice i odem u LoM na barem jednu partiju, tek toliko da ne zaboravim pravila, ako ih je uopće moguće zaboraviti. Više me nije bilo briga za vrijeme, više me nije bilo briga za nestašicu hrane i struje, to mi se u tom trenutku činilo kao prednost. Samo ja i karte. Bio sam toliko sretan što sam pronašao sreću i zadovoljstvo, koje se činilo izgubljeno, a zapravo me je samo čekalo u toj ladici. Listao sam karte, čitao sve effecte, kartao se sam sa sobom, činilo mi se kao da je prošlo pet minuta, a kada sam pogledao na sat bilo je 16 sati. Od tolike euforije nisam niti primjetio da je sunce zasjao i da se struja vratila. To mi više nije niti bilo važno. Ipak, dok sam po stoti put u tom danu listao te karte, onaj osjećaj je i dalje bio tu, a na pamet mi je pala činjenica da ja i dalje imam account na YGO Planet Forumu. Ali, to sam ostavio za neki drugi put, karte su mi bile važnije.
POGLAVLJE 4:
I tako sam se imao čime baviti cijele praznike, koji su u toj zabavi i veselju prošli kao jedan treptaj oka. Škola je opet počela i morao sam se vratiti svakodnevnim školskim obavezama. Moje karte su naravno patile jer nisam imao toliko vremena posvetiti se njima uz toliko ispita, odgovaranja i dr. I tako su karte čekale i čekale, i nisam niti primjetio ali već je došao Lipanj, predivan mjesec Lipanj i dijelila su me dva tijedna do kraja škole. I tu dolazimo na sadašnjost. Shvatio sam mjesec dana nisam niti pogledao karte, a u tih mjesec dana mi je toliko trebalo nekakve sreće koji bi me uzdizala kada bi mi bilo teško. I kada sam konačno opet uzeo te karte, ta sreća se vratila, i ta sreća me je “natjerala” da se napokon vratim na Yu-Gi-Oh Planet forum. Kada sam se vratio, imao sam što za vidjeti. Cijeli site je bio kompletno promijenjen, toliko je bio predivan da sam htio zaplakati od sreće, jer sam shvatio da još uvijek ima ljudi kojima je stalo do održavanja ove igre u Hrvatskoj. I tako, dok sam jučer gledao što sve ovaj site nudi, pronašao sam jednu opciju koja je ispunjenje mojih neispunjenih snova. Blog. Konačno jedan nesuđeni writer poput mene može pisati sve što želi i da stvar bude bolja, za to se može dobiti i nagrada koja je svakako odlična. Ali niti tu dobre vijesti ne prestaju jer sam iznio svoju ideju za češćim Vloganjem na ovome siteu i forumu te se naš dragi White Dragon odazvao na moju molbu te mi je uručio rukovanje službenom ygoplanet stranicom na YouTube-u! Shvatio sam da je Yu-Gi-Oh izvor sreće koji te može iznenaditi kada to najmanje očekuješ. I upravo kada sam najmanje očekivao, na pamet mi je pala ideja kojom ću osviježiti pomalo potonuli video svijet našega sitea. A koja je to ideja, saznat ćete uskoro!
to be continued…
Komentari