Stari prijatelji iz D.D. dimenzije

Nešto je bljesnulo. Pogledao sam iznad sebe, munje su parale ljubičasto nebo. Napravio sam znak Saveza te olabavio pištolj iz korica, svjestan da godinama u njemu nije bilo metaka, ali stare navike su teško umirale. Nisam shvaćao što se dešava, ali Profesor me je upozorio da se čuvam kada se ovo dogodi, loše stvari uvijek mogu probiti barijeru privučene ovim paklenim svijetom. Potrčao sam želeći se što dalje udaljiti od mrtvih stabala koja su samo mogla privući prokletinje koje su udarale posvuda pretvarajući mrtvo drvo u plamene buktinje. Bacio sam se na tlo, moleći se pritom da me nekoliko stotina tisuća volti ne pretvori u hranu za lešinare. Čuo sam krik. Umjesto demona iz pakla ženski glas se čuo sa mjesta koje je spalila munja. U glavi sam računao, da li potrčim ili ne? Još jedan krik praćen jecanjem. Prokleo sam vlastitu glupost kada sam se uspravio i potrčao. Čitava šuma je gorjela, mjesto na kome je ležala bilo je spaljeno, ali ona djevojka u kratkoj zelenoj haljinici i majici koja je više otkrivala nego skrivala bila je živa. Bacio sam se pokraj nje zaoravši glavom vlažnu zemlju. Tada sam shvatio, desna ruka joj je nedostajala, mlazovi krvi su se slijevali niz ono što je ostalo od nje. Izvadio sam krpu iz džepa te jako stegnuo ranu. Vrisnula je te pala u nesvjest. I bolje, sada sam mogao raditi bez smetnji sa vjerom u onu staru da munja ne udara dva puta na isto mjesto. Istina, to je bila obična glupost, ali svaka nada je bila bolja od paničarenja i straha.

 

-Gdje sam?- upitala sam nesvjesna svoga okruženja. Svaki dio tijela me je bolio tupom boli, osjećala sam se kao da me je pregazilo krdo konja. Nisam imama pojma kako sam se našla tu, u ovoj metalnoj sobi na nečijeme krevetu. Pokušala sam se ustati kada me je netko primio za glavu i blago gurnuo natrag. položaj.

– Smiri se. Lezi, nema potrebe da se opterećivaš, na sigurnom si. Ovdje ti nitko neće nauditi.

-Što se događa?- u tome sam trenutno shvatila da me desna ruka ne sluša. Ništa nisam osjećala.

– Moja ruka?!? panično sam povikla. Onda sa shvatila, Dai, bitka oko artefakta, njegov udarac, aktiviranje vrata. Bol kakvu nikada nisam prije osjetila, zatim mrak.

-Smiri se.- glas mu je bio nježan i tih, osjetila sam da se trudi što je više mogao da me smiri. Lice mu nisam vidjeli, slablasno treperavoga svjetlo koje je dopirao iz neke čudne staklene cijevi bilo je preslabo Na moje iznenađenje našao se oči u oči sa mnom. Prosječno lice koje mi inače ne bi ostalo u sjećanju dulje od dana, ali sada, ovdje je bilo ugodno vidjeti nekoga kome je stalo.

-Ovo će te malo bocnuti, ali nakon toga bol će nestati. Profesor mi je rekao da ovo učinim kada se probudiš. Spremna?

Nije ni čekao moj odgovor kada me je nešto ubolo u lijevo rame.

-Hej, nisam rekla da možeš!- uvrijeđeno sam povikala.

-Godine iskustva su me naučile da je bolje ovako, ne boli te više?

-Ne. Kako si to postigao?-zbunjeno sam ga upitala.

-Zahvali se Profesoru, on je učinio čuda sa stvarima koje smo našli ovdje. Ja sam samo vojnik propale vojske koji je- kratko je zastao, valjda se prisjećao nečega iz prošlosti, glas mu je zadrhtio- , a nema je više. Žabac, Yori, Tekei, svi naši heroji su mrtvi, a mi smo pobjegli ostavivši ih na cjedilu.

Stajao je tako u tišini gledajući negdje u daljinu.

-Hvala za ovo.- tiho sam promrmljala.

-Nema na čemu, siguran si da bi ti to isto učinila za mene- nasmijao se.

-Spavaj sada, Profesor se uskoro pobrine za tebe.

Napustio je sobu. Ostala sam sama sa svojim mislima. Tko je bio on, tko je taj profesor? I što ću sada, sama na ovome čudnome mjestu, osakaćena i bez ičega?

                                                                                ***

Sve stvari moraju doći svome kraju. Voljela bih da je mogao poći sa mnom, pozvala sam ga, ali je odbio. Profesor je otvorio dimenzionalna vrata. Mislim da je plakao jer je čitavo vrijeme izbjegavao moj i njegov pogled. Kratko se pozdravio i otišao ostavivši nas same. Morala sam pokušati još jednom.

-Znaš da bi mogao poći sa mnom? Znam da to nije neki svijet, ali bolji je nego ovdje.

Prišao mi je, rukom je pomilovao moju.

-Profesor se iskazao ovaj put. Da ne znam rekao bi da je prava.

Nasmijali smo se metalu koji nas je spojio. Ova nova ruka koji su mi napravili u mnogočemu je bila bolja od stare, ali lagala bi kada bi rekla da mi nije nedostajala.

-Zašto ne želiš ići sa mnom?

-Volio bih da mogu, vidjeti zmajeve, pomoći ti da pobjediš onoga prokletnika Dai Grephea, ali ostavio bi ga samoga. On ne može proći barijeru, njegova je jedina nada da se vrati odakle je došao. I tvoj je prijatelj sada, shvaćaš da on ne bi preživio dan ovdje sam bez mene da ga zaštitim. Osim toga, postoji još jedna stvar, nada da se vratimo odakle smo došli i ispunimo zakletve.

-Mislim da shvaćam. Ovo je zbogom znači?

Nasmješio se, lice mu je napravilo bolnu grimasu.

-Nikada nije zbogom, samo do viđenja,moja damo.

Zagrlio me je, pokušala sam izgovoriti nešto, nagovoriti ga da pođe, ali portal se zatvarao. U ruku mi je stavio mač.

-Oproštajni dar.

-Shvaćam. Hvala ti. Onda, vidimo se. Navrati ponekad.

-Možda, jednom- odgovorio je te mi mahnuo posljednji put.

Moje vrijeme je došlo. Morala sam poći. Ova dimenzija me promijenila, ojačala. Grephea je bio jači od mene uvijek, ali sada, igralište se promijenilo. Platiti će mi, a tko zna? Možda, jednoga dana se vratim ovdje i vidim svoje prijatelje.