-ovako napomena odmah u pocetku, ovo je nastavak Kirine priće, ja sam ju napisao i nekopiram nikoga, vjerovatno ima gramatickih gresaka jer nevolim previse ispravljat ali vjerujem da cete vec sve shvatiti, ugodno citanje- Sillva
POD OKRILJEM SJENE pt, I
Sjena, samo ona vlada ovim svijetom. Tama je proždrla sve, a onaj traćak svjetla što se zna pojaviti, nikad nije dobar znak.
Sela masakrirana, opustošena. Polja spaljena, opustošena. Drveće uvelo i sad njihovi kosturi na zemlji drže svoju sablasnu, usamljenu stražu. Prekriveni maglom…
Stoljećima ove zemlje ne čuše osmjeh, ne osjetiše trčeće korake vesele djece po svojim livadama. Sad, jedino sto se moze čut u mraku su vriskovi i nehumani krikovi puni užasa i požude za krvi. Više ništa ne preostaje u ovom Kraljevstvu Sjena, Ništavila, ponoru svijeta. Osim, njih…Demona ovog svijeta…
Nekad je ovo bilo velebno kraljevstvo, nadaleko poznato po svom bogatstvu, herojima, tehnološkom razvitku…
Mir i sreća su bili jedine stvari poznate tim ljudima…sve do Dana Zmaja. Na dan najvećeg veselja i slavlja umro je Grapha prvi svog imena, vladar Alterlandsa i cijelog poznatog svijeta. Bio je to velik šok za sve, osobito njegovog sina Bronna…
Bronn se nije mogao pomiriti sa smrću svog oca i počeo je kopati, istraživati, učiti. Sve dok nije na dvor došao jedan „alkemičar“ kako se on prozvao. Alkemičar se zvao Goldd i od njega je kralj saznao o određenoj crnoj magiji povezanom sa tehologijom tog doba. Bronn zaluđen idejom da ozivi svog preminulog oca, te pruzio sva moguća sredstva alkemičaru, ne obazirući se na zahtjeve svog naroda, ili vječnika.
Ubrzo nakon kraljeve smrti, zemlje su polako pale u kaos, razne frakcije unutar zemlje su se počele boriti za prevlast. Kraljevi ljudi, vanguardovi te njihov general Sillva su kaznili sve one koji su se oduprijeli ili usprotivili kralju, šaljući ih u alkemičareve podrume.
Opet je došao Dan Zmaja i točno godinu dana od kraljeve smrti i kraljevog pogreba na legendarnom brdu Zmaja. Bronn u pratnjih svoje straže, i alkemičara, te vjerog djela dvora dosao je na grob svog oca. Zatim je alkemičar započeo svoje „rituale“, stažari su postavili razne sprave i tornjeve, napravljene od čelika i raznih drugih metala, spravljeni u krug. Kad je sve bilo gotovo, Goldd je započeo sa inkantacijama, te od jednom se počelo zamtamljivati. Crni oblaci, koji su se protezali u nedogled počeli su se vrtložiti nad brdom. Bljesak i udar groma, te potpuna tama je prekrila cijelu zemlju. To je zadnji dan da je netko vidio ljude u tim zemljama……
…
„BUDALO!!!“ derao se Goldd, lomeće stolac svojim pod svojim prstima, na Beigea….
„Dopustio si da ti to derište izmAKNE!?“ digne se i opali vangarda po glavi svojim zlatnim žezlom.
„mmm-milost gosp’daruuu, milooost“ krvareći je zapomagao Beige pod nogama Goldda.
Šutom, Goldd udalji vangarda od sebe „ MILOST!? Ti želiš MILOST?“ još jednom ga opali po glavi, i potekne još tamne, ljubišaste krvi iz jadnog stvora „..pokazat ću ja tebi milost prokletiče. Nemožeš ni ljudsko dijete zadržati…“ još par udaraca krene u smjeru sad več nepomične mase. Tad za krila vangarda ispadne nešto sjajno, srebrno, dugačko, te Goldd stane „..šta je ovo? Čekaj. Nije valjda. HaHaHaHaHa. Možda ipak i nisi takva budala…“ sa mačem u ruci Goldd se počeo udaljivati u tami…
„..da moj gosp’daruu“ prosikće Beige…
„Sillva, baci ga u njegove odaje da ne krvari posvuda…“ zacuje se iz mraka- Sillva izađe iz rugok kuta prostorije zgrabi vangarda za vrati odvuce ga u hodnik…
…
„UUUU, dobro te razjebo hehaha“ reče Scarr, sav u grimiznom, gmižeći sa strupa prema raskasapljenom Beigeu… „Morao si se pravit vazan? AAAAA“
Beige se vukao od ulaza u komoru koja njima dvojci sluzila kao njihove odaje. Bila je to stara tamnica, u podrumu dvorca, puna vlage, trulezi… kad se napokon dovukao do kreveta prosikće neku psovku ispod glasa i izvali se na trošni slamnati madrac, obliven tamnom krvlju koja se vec polako skorila po negovom sivom tijelu-oklopu…. „..sta gosp’dar zapovedi, ja uradi…“ prozbori stvor okrećući se na bok …
„Haha, koja si ti budala…a nije ni cudo sto si čuvar…“ reče Scarr spustaju ci se do svog madraca „..paše ti taj…mentalitet, hahahah“… Beige se okrene prema njemu „..da nisam ovaki iscupao bi ti jez’k i zabio ti ga šupak“ prosikće kroz tamu…
„…kako god..“ odvrati Scarr, udobno se smjestivsi u svoj madrac „..imas sreće što te Sillva nije ubio..“
…
Koračajući kroz tamne hodnike, isprepletene poput labiritna pod dvorcem, čuli su se samo odjeci struganja srebra na Sillvinim stopalima od pod…
Uvijek tu, uvijek prikriven, spreman u svakom trenu. Svi su se bojali svog Warlorda. Za razliku od Goldda nije bio tako glasna, ali su njegove kazne bile strahovite cak i za demone kao njih. Dok je koračao sjekira na leđima se lagano ljuljala u ritmu koraka, oštra, spremna da zagrize u meso i skine ga s kostiju. Ostvaljajući tjela bez udova, glava, a nerijetko se tijela nemogu niti prepoznati da su bila tijela.
Kad je došao do vrata prijstolne dvorane, čuo je glasove iznutra, te uz skripu otvorio teške šarke vebnih vrata. Unutra ugledavsi Goldda kako poseže pod ruku. Prešao je preko dvorane do svog mjesta uz tron.
„Gospodaru, našli smo nesto za vas…“ kaže Goldd izvlačeći sjajni mač ispod svoje ruke…
„HAAAAAA, otkudA?..MiSlio sam dA je IzgubLJen“Uz zevek i škripu lanaca, začuje se Bronn, trzajući se i premještajući s jedne na drugu stranu „hahaHahA, dobRo JAKO DOBRO HAHAHA“
Skočivši na vrh prijestolja i kidajući usput lanac koji ga je držao na mjestu
„..tisUću gOdinA, i sAd, NAPokon…OČe bit ćEš pOnoVO s naMa, HahAHaHaAAA“
…
Warlord Sillva
