Lijep pozdrav svim čitateljima, danas sam za vas spremio drugi nastavak svog promišljanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti stolno-strateških igara u Hrvatskoj. U prošlom sam članku pokušao kroz elaboraciju nekih elemenata teme problematizirati jednu od pojava koje se ubrajaju među najodgovornije za dekadenciju popularnosti YGH!-a te za često žalosne međuljudske odnose igrača koji sačinjavaju TCG zajednice.
Članak sam završio najavivši kako ću u sljedećem dijelu opisati osobno iskustvo participacije u jednoj TCG zajednici u kojoj je ripanje strogo osuđivano. Istaknuo sam kako se radi o drugom TCG-u (Magic the Gathering-u), no vjerujem da se model koji imam namjeru predložiti može primijeniti i na sve ostale TCG-ove.
U komentarima na prošli članak naišao sam mišljenja o tome kako je MTG supstancijalno drugačiji od YGH!-a; po cijenama, meti, OP-u, ali i po dobi prosječnog igrača.
Slažem se sa svime navedenim, no još jednom ističem, ne radi se o samim kartama, radi se o ljudima, grupama ljudi i složenim odnosima koje ti ljudi razvijaju među sobom, koji su od početka bili u fokusu ove linije misli. Razumijem i to da će se velik broj ljudi pronaći uvrijeđenim zbog (dijelom) moralne osude ripanja, a samim time i ripera.
To je shvatljivo, kao što je shvatljiv i svaki oblik poricanja i samopravdanja. Linija legitimacije one struje koja zagovara ripanje može se kretati u različitim smjerovima.
1. „Svi imaju priliku doći do informacija, ukoliko se nisi potrudio saznati vrijednost svojih karata – zaslužuješ biti izripan.“
Nitko ne ‘zaslužuje biti izripan’, i nemamo svi isti pristup informacija. Početnici koji nisu upućeni u Konami blog i forume, YGH! planet i svijet karata koji se krije ispod razine anime-a često se nalaze u stanju u kojem im je jedini vrijednosni kompas animirana serija. Ukoliko požele biti dijelom ozbiljnije, natjecateljske zajednice i odluče prvi put posjetiti igraonicu gdje se mogu okušati na nekom od turnira koje igraonica nudi, jasno je kako grupica početnika koja ulazi u taj novi svijet nema jednak pristup informacijama koji imaju igrači koji ‘puštaju korijenje’ po toj igraonici već godinama. Možda će proći i nekoliko mjeseci prije nego novi igrači pohvataju konce svih novina na koje će naići u toj novoj optici promatranja YGH!-a.
2. „To je zakon tržišta, oni koji se uspijevaju probiti i pobijediti konkurenciju ostaju u igri, ostali propadaju te shodno tome dolazi do prirodne selekcije igrača i raspodjele bogatstva među njima.“
Promatranje YGH! zajednice kao tržišta je fundamentalno krivo, zato što resursi i sirovine (u ovom slučaju karte) jesu konačnici. Suvremeno gospodarstvo polako nadilazi koncepciju nadmetanja kroz suparničke odnose i ide u smjeru nove ere mrežnog poslovanja, gdje se svačija dobit temelji upravo na pripadnosti mreži/zajednici jer je upravo ta mreža/zajednica onaj lokus unutar kojeg se nudi pristup i unutar koje se ostvaruje dobit.
Pozitivnim primjerom i pristupom te ukazivanjem povjerenja novim igračima zajednica se jača i širi, jamči se konstantan pritok novih igrača te se stvara impozantan card pool, čak i u manjim sredinama. Profit se i dalje ostvaruje, jer iako svi igrači znaju vrijednosti svojih i tuđih karata (zbog aktivnog zalaganja i inzistiranju starijih igrača na fair playu), u nuždi, iz hira ili iz znatiželje, svatko je spreman otići (daleko) iznad cijene za određeni item. Ima situacija u kojima svjesno dajem i do 30% više za karte koje mi trebaju zbog eventa, zbog određenog vremenskog okvira, zbog pimperskog opsesivno-kompulzivnog mazohizma itd.
No vratimo se ‘utopijskoj’ TCG zajednici s kojom sam završio prošli blog.
Osobno iskustvo – pozitivan primjer
Vremenski okvir događanja grubo se preklapa s početkom mojeg srednjoškolskog obrazovanja (što općenito smatram najidealnijim vremenom za potpuno posvećivanje kartaškoj karijeri te dubinsko uživanje u svim aspektima igre – putovanja po turnirima kod nas i vani, neumorna testanja, žrtvovanje vikenda kako bi se nalazilo s prijateljima i kartalo itd.).
Nakon podužeg ‘kvartovskog’ bavljenja MTG-om, prijatelj i ja smo se ohrabrili pojaviti u mjesnoj zajednici za koju smo po pričama znali da je mjesto gdje se održavaju pravi turniri. Bili smo neki osmi razred osnovne, taman pred upis u srednju školu. Svatko od nas imao je po mac karata – bez protektora, dosta istrošenih i svezanih gumicom.
Polako smo (zadržavajući dah) u 10 sati otvorili vrata dvorane mjesne zajednice. Ogromna dvorana odmarala je u polumraku, niz velikih stolova i stolaca prostirao se u dva reda, mjesto je zasigurno moglo primiti i do 40 igrača.
No ono na što smo naišli začudilo nas je. Jedan dečko, stariji od nas nekoliko godina, drijemao je na svojem booku (albumu s kartama). Bojažljivo smo ušli i pitali: ‘Oprostite, jel se ovdje održavaju MTG turniri?’
Dečko se probudio, rastegnuo, nasmiješio i potvrdno klimnuo glavom. Prišli smo mu. Rekao nam je da smo uranili pola sata, i da će ljudi početi dolaziti oko 10:30. Što nam je ostavljalo pola sata praznog hoda.
Dečko, nazovimo ga Jan, nas je pozvao do sebe. Pitao nas je koliko znamo o igri, jel pratimo forume i što igramo. Mislim da su mu odgovori tipa ‘velike zmajeve’ i ‘uništivač’ bili dovoljni da ugrubo shvati razmjere našeg neznanja.
Jan je sa strpljenjem pogledao naše deckove. Zatim je pogledao naše kolekcije. Iz prijateljeve je hrpice izvadio 5 karata, koje su nama izgledale apsolutno beskorisno (neki od onih rareova koje u tim godinama otvorite i nad kojima ‘plačete’ jer nemaju veliki ATK i nisu ni na koji način impozantni). Glasno je rekao: ‘Ovih 5 karata vrijedi 300 kn, manje-više. Igraju se u 2 tier 1 decka (nakon čega nam je odmah objasnio i što to znači tier 1).’
Malo je razmislio, pa nastavio.
Jan: ‘Danas se nećete tradeati, danas ćete samo promatrati. Promatrajte mehaniku deckova drugih, starijih igrača. Nije poanta u pojedinačnim kartama, poanta je u kombinacijama. Ove karte koje sam istaknuo kao vrijedne u određenoj kombinaciji s drugim kartama mogu učiniti da pobijedite već u trećem krugu.’
Zatim je otvorio album, a naše su čeljusti udarile o pod. Bilo je tu blaga za koje bi klinci u kvartu dali sve što imaju, samo kako bi se mogli hvastati kako posjeduju nešto slično.
Izvadio je jedno dvadesetak rareova (što je u MTG-u maksimalni raritet). Pružio je pola meni, a drugu polovicu mojem prijatelju. Zatim je izvadio i karte raznih drugih rariteta za koje je ustvrdio kako će nam zasigurno biti od koristi na današnjem turniru te nam ih je posudio.
Bili smo osupnuti i u čudu. Mislim da smo mu zahvaljivali jedno pola sata, sve do početka turnira. Zatim je u dvoranu nahrupilo jedno desetak starijih igrača. Vadili su se deckovi, otvarali albumi i prijavljivalo se za turnir.
Mi smo preplašeno čekali da Jan, koji je bio organizator, objavi parove. Sjećam se kako sam izgubio sve četiri partije taj dan, ali se isto tako sjećam i svakog lica i imena igrača protiv kojih su igrali.
‘Bok! Ti si novi? Nisam te viđao ovdje. Ništa se ne brini, brzo ćeš se ufurati u sve.’
Jak i srdačan stisak ruke, razumijevanje, tumačenje efekata karata i objašnjavanje comboa. Po završetku borbe dvojica su ponudila da pogledaju moj deck te da mi pomognu savjetima. Obojica su iz albuma izvadila po dvadesetak karata te mi ih poklonila, ‘da mi se nađe’.
Odlazeći s turnira, prijatelj i ja smo bili suglasni u jednom – bilo je to jedno od najljepših iskustava u hobijima/sportovima na koje smo ikada naišli. Vratili smo se idući tjedan, i tjedan nakon toga te na kraju postali članovi zajednice koji su ostali u toj mreži sve do odlaska na fakultete u druge gradove. Sa sobom smo dovodili prijatelje, koji su proživljavali isto, a pozitivan primjer na koji smo naišli prosljeđivali smo dalje na novopridošlice.
Organizator je bio taj kojega se uvijek moglo pitati za korektnost trejda kad bi došlo do dileme, a svatko od nas imao je potrebu znati da je sačuvao obraz pred ljudima koji su ga oformili kao igrača. Takva mala zajednica proizvela je igrače koji su nekoliko godina bili na samom vrhu igračke scene, i koji su se mogli pohvaliti brojnim naslovima. Skupa su odlazili u inozemstvo, organizirali draftove po kućama, išli skupa van.
Prisjećajući se tih trenutaka, nostalgija je neminovna pojava – a kako i ne bi bila? Svakom bih poželio sreću potrebnu da upozna takve ljude te da slobodno vrijeme može provoditi među njima. U smijehu, u igri koja za maštu i za strane jezike čini čuda te u okolini koja će ti pružiti svu potrebnu podršku da uspijem i u natjecateljskom okruženju. Koliko puta su mi dečki posuđivali deckove čija je vrijednost premašivala 1 000 kn (što je meni, kao nekome tko je tek krenuo u srednju školu, značilo stvarno mnogo). Bio sam počašćen, naravno, ali ono što me najviše činilo ispunjenim bio je osjećaj pripadnosti.
Aktivna i fer zajednica je zdrava zajednica, i to je zajednica koju bih poželio svojem prijatelju, bratu ili jednog dana, sinu. To je stanica koja čini sitan dio organizma igre na nacionalnoj razini, ali koja može proliferirati te na kraju dati društvene, druželjubive, interesantne, poštene i uspješne igrače te kontekst unutar kojega vas nije strah pustiti album pun karata na stolu, dok vi mirne duše prošećete do pekare po nešto za prigristi.
Uz sve na što nailazimo u igri danas (krađe, varanje, ripanje, vrijeđanje itd.), mišljenja sam kako bi takva zajednica trebala biti uzorom, jer u konačnici, ono čega smo dijelom ogledalo je nas samih.
Hvala na čitanju,
Lps,
Hals .:. Dx
Slažem se s tobom, nove igrače ne bi trebalo ripati, pogotovo ne u malim TCG zajednicama. Imao sam i ja slično iskustvo kada sam po prvi puta otišao na MtG draft. Iznenadio sam se koliko su ljudi bili susretljivi, nešto što u Yugiohu nikad nisam vidio. Pomogli su mi u sastavljanju decka, objasnili sva pravila i bili strpljivi sa mnom. Bilo kako bilo, ipak sam ostao u YGO-u, a ne u MtG zbog, meni barem, bolje ekipe jer su MtG-ovci ipak stariji od mene po 3-4 pa i više godina. Super sam prijatelje stekao preko YGO-a samo zbog dobrih međusobnih odnosa u igri, a i u tradeu. I sad si znamo dati međusobno neke karte od kojih bismo mogli zaraditi fine novce, ali ako nekome od nas treba, odmah mu je damo.
Svaka čast na ovom članku Halstorm, stvarno se vidi da znaš o čemu pričaš.
Evo,velike pohvale na članak i na ostavljenom komentaru Kiryu. Kako vidim,dečki iz MtG su krasni dečki koji ne ripaju i uvijek su spremni pomoći,to je super za čuti.Da su barem tako dečki iz Zagreba u YGO-u ! Evo šta se meni desilo : “Uđem ja u prostoriju ( ne po prvi put ali jedan od prvih puta ) Za Ghost Rare naturiom barkion,do stola dolazi jedan dečko koji ripa sve živo i kaže koliko to cijenim,ja neznajući koliko to vrijedi i prosuđujući po izgledu karte kažem 50 kn(na kraju sam bio u pravu) i onda on kaže ne to ti vrijedi 20 kn i mjenjamo se mi on meni da neku komonicu tipa tragoedia a ja njemu ghost rare naturiu barkion,pohvala za članak
Prvo, like 😀 Ovo je iskreno jedan od najboljih blogova koje sam čitao. Drago mi je da si se vratio u ovu zajednicu kojoj zaista fale ovakvi odlični writeri. To je tužno, istina, da su igrači tako pohlepni. Nisam rekao da nema poštenih igrača yugioha, i sam se upoznao neke, i super su, ali ne iz Zagreba. Jer tamo stvarno vlada ogromna pohlepa, kad sam prvi put došao, ne samo da su me izripali, nego su mi UKRALI čitavu kolekciju!!! Zato sve rjeđe dolazim na zag. turnire jer to je živi užas. Sada sam i ja malo pohvatao konce i počeo dobro cijeniti karte. To da su najbolje karte u rukama male skupine ljudi jednostavno dovodi do neuravnoteženosti čitave zajednice. Sječam se da je netko ponosno postao kako samo vreba klince da otvore nešto korisno iz boostera i da ga isripaju “-.- Ova je zajednica sve samo fer. Uglavnom hal, samo nastavi pisati, jer možda i nešto promjeniš. Odličan si pisac.
Odličan blog!
Ovo je predobar blog!!!!!!!