YuGiOh Hospital Nightmare…

“Prije svega želim vam naravno sretnu i uspješnu 2012-u…:)”

“Sada malo o ovoj priči…Naime postoje do sada tri nastavka koja sam sada napokon spojio u jedan dugački komad…Dosta sam unijeo preinaka, sredio greške i dočarao sam likove i situaciju malo bolje po mome osobnome mišljenu…Eto, pa nadam se da ćete uživati čitajući kao ja pisajući ovo i dolazi još dijelova a možda i ne…:)”

Čudna je ova kišna noć, mistična i nekako nadrealna – razmišljam u sebi čekajući brata dok provjerava vodu i ulje u automobilu prije puta.Ja provjeravam svoj ruksak i deck još jednom, zakopčavam jaknu i gaseći svjetla trčim prema ulaznim vratima. Silazeći stepenicama zapinjem za nekakvu čudnu vrećicu koju u strci dižem sa poda i spremam u džep. Stavljam kapuljaču na glavu i trčim do auta da ne pokisnem. Gledam ima li što na zadnjem sjedalu te bacam ruksak iza sebe, vadim deck da ubijam dosadu puta i monotone kiše, a i tako moram provjerit još jednom dali su sve karte na svome mjestu.

– Dali je tebi ovo ispalo ? – pitam brata mašući mu ispred glave tom vrećicom .

– Ne jebote i ne maši mi sa tim ispred face dok vozim jer bi se mogli zabit negdje.

Otpetljavam čvor te platnene vrećice iscrtane nekakvim čudnim pozlaćenim simbolima i vadim iz nje dvije karte koje nisam nikada prije vidio. Na njima ništa ne piše, nikakve slike nema, samo Dark na jednoj a na drugoj Light atribut. Ne znam u čemu je fora, zašto i kako sam naišao na te karte, što moram sa njima, te ih samo spremam u svoj deck box  dok vrtim pjesme na radiju. I tako počinjem preslagati novi CHAOS deck u autu ne obazirući se na  čudno peckanje na vratu. Dok miješam deck vadeći stare karte, nekim čudom te dvije karte našle su se u sredini moga decka.

Tada odjednom, slabost me obuzima, koljena klecaju, bljesak, dva crvena oka uperena u moj um i vid se zamračuje…

Ovo je sada moja realnost. Nekako to znam. Opet ta čudna siva bolnica. Muka mi je već samo što stojim na nekoliko desetaka metara ispred te polu raspadnute zgradetine. Vani je sparno, nebo nisko i sivo sa tamnim teškim oblacima. Rainbow Dark Dragon nečujno plovi tim užasnim sivim nebom parajući te oblake svojim oštrim vrhovima krila. Strah me je i osjećam strahopoštovanje dok ga ponizno gledam kako lebdi iznad krova bolnice rušeći ostatke divovskih davno ugašenih dimnjaka. Tijelo mu zasvjetluca na ono malo sunca i nade što se uspiju probiti kroz crne oblake na nekoliko uzaludnih sekundi.

Osjećam na koži kako počinje kišiti te spuštam pogled na ogromna zahrđala metalna ulazna vrata bolnice na kojima jedva treperi visoka polu izgorena svijeća. Zamjećujem dva visoka Jinzoa na svakoj strani tih vrata držeći u rukama poderane i zapaljene karte. Nepomično stoje pored vrata na svakome kutu gledajući u mene, ne spuštajući taj mrtvi pogled. Kiša sve jače počinje padati dok osjećam kako mi se nešto zlo približava iza leđa i prisiljen sam ući unutra.

Gledam uplašeno u lokvu vode na podu dok im se približavam. Kapljice znoja od straha miješaju se s hladnom kišom koja udara o moje toplo tijelo. Ne želim im gledati u oči, ali ta pokvarena i egoistična znatiželja me natjerala da dignem pogled prema njima. Samo što sam vidio moj je lik u njihovim crnim savršeno čistim naočalama iznad kojih morate zamijetiti žile koje ubrzano nervozno pulsiraju. Veliki su, dosta veći od prosječnoga čovjeka u tim svojim fetiš crnim kaputima. Užasno zaudaraju po latexu koji kao da je ostavljen danima na vrelome suncu na mrtvome tijelu. Tjeraju strah u kosti samom pojavom i disanjem kroz masku, ako se to može nazvati disanjem. Prije bi rekao da su to pokušaji udisaja zraka koji nikako ne dolaze do njihovih pluća.

Prolazim pored njih sa grčem u želucu, jedva guram vrata i ulazim u taj porušeni objekt koji je očito nekada bio bolnica. Teturam tim mračnim bezličnim hodnicima, jedva dišući od panike i straha kojeg sve ovo nabija u kosti i um. Hodnici zaudaraju po smrti, bolesti i odzvanja kiša koja vani sada već nemilosrdno pada. U jednom kutku ispod crne slike sa crvenim okvirom, sklupčanu na podu vidim Unhappy Maiden kako plače udarajući glavom o zid na koji je bila naslonjena, sva razmazana od crne šminke koja joj se suzama slijeva niz lice. Tako jeziv i bolan plač, kao da nema izlaza iz njega ali ipak samo prolazim dalje bez stajanja i gledanja u nju.

Nekoliko Spirit Reapera sablasno tiho prolebde hodnikom, prolaze pored mene  ne primjećujući me dok skamenjen od straha stojim i pratim ih, sada već suznim očima od sve veće panike. Grč u želucu postaje neizdržljiv. Odlaze u bolničke sobe po duše nedavno preminulih a nekima donoseći smrt i u agoniji ih sa svojim oštrim kosama izvlače iz fizičkih tijela i odvlače u vječnu crninu. Klecaju mi koljena dok gledam kako izvlače te duše, strah me je, ne mogu disati te samo stojim naslonjen na hladan zid, nepomično promatrajući. Gutam slinu i krećem dalje teturati beskonačno tamnim i maglovitim hodnicima bez očitog cilja, dok plač Unhappy Maiden pomalo jenjava iza mene, i gubi se u zidovima. Približavam se desno od sebe jako tamnoj prostoriji iz koje dopiru šušteći zvukovi vode. Osjećam da sam ugazio u vodu, jer su mi se tenisice napunile tekućinom kako sam se spustio jednu stepenicu niže.

Od jednom hodam pored potopljene kupaone zamrznute u vremenu sa divovskom razbijenom kadom obraslom mahovinom na sredini. Crna mahovina zarobila je čitavu kadu, prostoriju, zidove i sve što joj se našlo na putu . Prljava voda mi se razbija o noge dok neprestano navire iz kade. Voda je tamna, sve zaudara po vlazi i tjera na povraćanje.

Ulazim…

Pogledom pratim siluetu Necrofacea kako izlazi iz mraka zaranjajući u kadu gutajući vodu i jedući mahovinu. Odvratna je, crveni krvavi mozak, žile i pipci joj pulsiraju skoro da možete čuti taj zvuk koliko je tiho i spokojno unatoč šuštanju vode. Ovdje možete čuti svaki zvuk pojedinačno, ne miješaju se. Mrtvi porculanski izraz lica ne mijenja joj se, dok je dokaz života pulsirajući mozak koji navire iz raspuknute lubanje. Hrani se tom vodom i mahovinom, stružući ju pipcima sa kade i zidova pa ju prokleto gutajući. Nije me još primijetila. Naglo se okrenula prema meni i pogledala me zaleđenim pogledom nakon što sam zapeo za nekakvu napuknutu cijev koja je virila iz vode. Ne mičući svoj porculanski pogled sa mene polako i neoprezno mi se približava zaranjajući i izranjajući iz tamne vode i brišući sa pipcima crne žile na mozgu. Neprimjetno gledajući u nju krećem se polako u nazad, prema vratima kroz koja sam ušao. Cijeli moj plan je pao u bezdan kada sam osjetio da mi se nešto približava iza leđa, ali me previše strah okrenuti se. Osjećaj kao ispred bolnice mi se širi kralježnicom. Pogledom sam ulovio razbijeno ogledalo iza Necrofacea te pratim Necro Gardnu kako mi se  polako približava. Pokušavam umaknuti ali nešto u vodi me snažno ulovilo za noge i ne popušta, unatoč mojim snažnim trzajima. Sada već osjećam njegove hladne ruke kako me guraju prema kadi, tom hipnotizirajućem viru vode koji navire iz nje. Laganim korakom približavam se kadi. Sve više mi zaudara po vlazi ,ustajalom mesu a kiselina koja se širi zrakom peče za oči i nosnice.

Stojim pored kade i trljajući oči pokušavam gledati u tu duboku crninu i siluetu koja se nazire ispod površine sve više mi se približavajući. Necroface svojim ljigavim pipkom grubo mi uzima ruku, omotava se oko mene, gušeći me  i gura prema vodi u kadi. Nemam snage za disanje, prejako me stišče, gubim zrak i vid pod njezim pipcima. Glasan zvuk nekakvoga alarma počinje odzvanjati hodnicima, nakon čega počinjem osjećati tupu bol u prsima i Necroface polako počinje popuštati dok  taj prodoran zvuk prestaje. Ne znam što se je desilo ali taj zvuk ju je natjerao da popusti svoj stisak oko moga vrata. Padam na koljena, skupa sa njim na svojim leđima, omotan pipcima, ali napokon mi se pluća pune tim kiselkastim zrakom.

Kada se naglo počinje tresti, voda isparava i ključa te se jedva nekako dižem na noge gledajući u TO što se izlazi iz kade.

Naočigled vrela crvena ruka prošarana vidljivim sivim žilama, duboko razrezana na nekoliko mjesta sa ogromnim popucanim i crnim noktima . Držeći se za kadu, dižući se, lomi ju svojom jakom rukom, slučajno guleći noktima mahovinu. Voda isparava na njemu, a njegov krik tjera Necro Gardnu i Necrofacea da kleknu i ostave me. Strah se širi prostorijom miješajući se sada još gorim smradom sparine i pljesni. Prepoznajem Elemental Hero Necroshadea u svoj svojoj veličini, još jezivijeg i opasnijeg nego na karti.

Arogantno me promatra sa visoka sitnim očima kroz svoju vlažnu i rasturenu masku dok diže nogu i izlazi iz kade nekoliko centimetara od mene. Stojim gledajući ravno u mjesto gdje je on stajao dok prolazi pored mene tiho se smijući kroz masku. Čujem iza sebe nekoliko tupih udaraca, jecaja i glasni krik zadovoljstva. Spuštam pogled prema podu nakon što sam osjetio jaku hladnoću oko nogu i vidim krv kako otječe skupa sa vodom u odvod malo dalje od mene. Necroshade me lovi za rame, okreće prema sebi i snažno hvata za ruku. Ulazi natrag u kadu naglo me vukući za sobom. Sva moja snaga i želja isisana je iz mene i otišla je sa vodom u cijevi ove bolnice. Povlači me u tu crninu te instinktivno uzimam zrak i udaram o tešku crnu i prljavu vodu. Sve mi prolazi glavom dok tonem u sve crnje stanje svijesti, ostajem bez zraka, glava mi puca  pod pritiskom i bojim se. Pod tim neizdrživim pritiskom odustajem, te se samo prepuštam novonastaloj situaciji i samo lebdim tako na mjestu u crnini, prepoznajući većinu DARK čudovišta sa kojima sam igrao tokom godina. Hladno je i nelagodno tu kod njih i primjećujem da sam sam, nitko me više ne drži za ruku te samo polako padam sve dublje.

U daljini vidim ogromno prijestolje od slomljenih kostiju sa kojih još vise komadi truloga mesa. Na njemu sjedi, kraljuje i sada gleda samo mene, Dark Armed Dragon. Destiny Hero Dogma i Caius mi se približavaju nečujnim korakom, čim sa udario o pod. Sa poda, na koljenima gledam kako se sve više njihove figure rastu što su mi bliže. Dižem glavu da pogledam Dogmu koji stoji tik do mene. Zapanjujuće je koliki je u ovome što je sada stvarnost. Dižu me sa poda i stavljaju mi teške hladne okove oko ruku, tako hladne da mi trne cijelo tijelo. Bez ikakvoga upozorenja Caius uzima lanac u ruku, okreće se prema tronu i tiho me počinje vući kao kroz vodu. Okrenuo sam se na leđa da lebdim, bez entuzijazma za sve, dok gledam iza sebe kako Krebons trčkara za nama, luđački se smijući, vukući me za nogavice i provlačući se kroz Dogmine noge.

Čujem škripu guma i osjećam njihov zapaljeni miris, dižem glavu, i pratim Destiny Hero Dashera kako uznemireno juri pored mene ,ne gledajući u mene nego u prijestolje od kostiju.. Dug je put, dovoljno dug da mi moje odluke i život prođu kroz glavu, ali shvaćam da ne želim tamo te se počinjem trgati sa lanca zadnjim atomima snage, iako bezuspješno. Pokušavam izvući ruke iz okova ali nailazim na otpor dok si tako uporno derem kožu oko zapešća. Uspijevam nekoliko puta udariti Krebonsa nogom u glavu i prsa dok me čupa za hlače.

Od nekuda dobivam snagu i to me straši, najednom mi je toplo, čak se usudim reći vruće. Stopala i dlanovi mi gore, krv ubrzano pumpa i struji mojim do sada hladnim tijelom i noktima počinjem grepsti pod da se zaustavim.

Iznad sebe vidim jak bljesak na sekundu i onda ništa, potpuna bjelina, toplina, sreća i smijeh, a naleti toploga vjetra šibaju mi obraze. Sada vidim, otvaram suzne oči i gledam iznad sebe u bijelo perje koje pada sa brzih bijelih silueta koje preletaju nebom. Desno i lijevo od sebe čujem mirne glasove kako me dozivaju sebi, gdje god pogledam sada prevladava bijelina i svijetlost. 

Lanci pucaju, ali ipak Caius me lovi za ruku i ne prestaje vući do trona. Sve se brzo dešava, netko me spašava od njega, odvlači u nebo i baca dolje. Padam gotovo sporo kao perje oko mene, padam na nešto mekano, smijući se ustajem i počinjem trčati. Smijem se, više me nije strah ovoga što se dešava jer trčim prema bjelini. Tlo se trese pod mojim nogama dok iza mene Caius luđačkim pogledom i sve bržim korakom trči za mnom. Njegov pokidani crni plašt vijori na vjetru iza njega,tamni oklop mu se presijava na svjetlosti prema kojoj trčimo, a crvene vatrene oči naviru ispod proreza na kacigi.

Sve sam brži spuštajući se skoro na sve četiri, ispred sebe vidim Kuraz the Light Monarcha kako mi pruža ruku i spokoj dok u jednoj ruci drži predivan mač upola kao on cijeli. Savršena oštrica se presijava na svjetlosti i vidim sebe u njoj. Kurazova zlatna halja i plašt savršeno i mirno vijore na povjetarcu koji dopire iza njega a njegov oklop je toliko sjajan da se gotovo ne može gledati u njegovom smjeru. Imam još nekoliko sekundi do njega, ali to ovdje traje cijelu vječnost. Glasovi su sve glasniji a svjetlost je sve jača što sam bliže. Primjećujem da nije sam. Iza njega je vojska Shining Angela i Honesta sa Jugment Dragonom rame uz rame sa Rainbow Dragonom na kraju te sjajne kolone. Njih dvoje u svojoj veličini i dobroti samo mudro gledaju dolje na cijelu situaciju u kojoj se nalazim. Ulovio sam Kuraza za ruku, on je preletio preko mene i zaletio se u Caiusa da ga zaustavi.

Opalio ga je drškom mača nekoliko puta tako jako da se pucanje kacige i lubanje moglo doslovno čuti. Ima je šansu da ga probode dok mu leži pod nogama držeći napuknutu kacigu da mu se spadne sa lubanje, ali ipak nije to učinio. Pitam se zašto je oklijevao, ali mislim da među njima ima nešto više, tj. nekako znam da ima. Ta sekunda oklijevanja koštala ga je možda života. Caius ga je laktom a potom i šakom opalio sa poda u bradu skoro mu razvaljuči kacigu sa glave tako da ste na sekundu mogli vidjeti predivno lice mladića zlatne kose. Sa time bitka je službeno tek počela.

– NJEGA NE SMIJEMO IZGUBIT ! NEKA VAM JE TO JASNO !

– STAVI NA JAČE I OPALI JOŠ JEDNOM !

Bijeli plaštevi su oko mene zamazani krvlju, maske na njihovim licima, zvuk rezanja i mirisi zapaljenoga mesa me okupiraju dok svi negdje žure. Gledam u dva starija gospodina koji stoje prekriženih ruku ispred mene, ispred divovskih bijelih vrata,  promatrajući me. Jedan obučen u bijelu kutu, duge bijele raspuštene kose i isto tako duge počešljane brade sa tankim brčićima. Dok je drugi starac isto tako njegova godišta, skroz ćelav sa tetovažom na desnoj sljepoočnici. Duga majica kratkih rukava u duginim bojama pada mu skoro do koljena dok mu iz poderanih izlizanih traperica vire kojekakva remenja. Osjećam jaku bol koja se širi od trbuha po cijelome tijelu. Pokušavam nešto reći ali samo vidim neku masku kako mi se približava licu.

I opet sam tu…Ležim…

Krvavo anđeosko perje leti po svugdje, kapljice krvi čuju se kako udaraju o pod dok Kurazov  sjajni oklop počinje pucati pod nasilnim Caiusovim udarcima razderane šake. Izrezana i mrtva tijela Honesta leže u vlastitim lokvama krvi sa Don Zaloogovim mačevima zabodenih u njihove leševe. Prije nego njihove duše Spirit Reaperi odvuku u crninu, Shining Angeli ih otimaju i odvode prema Valhhalli, Hall of the Fallen i predaju u ruke Atheni na njihov posljednji počinak. Ranjeni Freed the Brave Wandereri krče put za Injection Fairy Lily da stigne do preostalih ranjenika na bojnome polju. To je preteško jer su u ovoj situaciji nadjačani, ali uspijevaju se probiti do njih. Duga je bitka to bila.

Pogledom pretražujem nebo ne bi li ugledao Rainbow i Jugment Dragona ali ih nema, povukli su se. Zašto su sve ovo ostavili u najgorem mogućem trenutku. Imaju li neki svoj plan.? Iskreno se nadam da je tako.

Umirući Honest poderanih krila prikovan za pod pruža mi jedno svoje pero i rukom pokazuje prema nekakvim prozirnim stepenicama na nekoliko metara iza njega. Do sada ih nisam primijetio ali kada sam dotaknuo pero vidio sam ih kao u nekoj bijeloj izmaglici Spremam pero u hlače i brzo se počinjem penjati. Ne znam gdje vode, ali što prije se želim maknuti od ovoga. Oštra bol mi se širi tijelom, dok mi se topla i ljepljiva krv slijeva niz noge otkrivajući nevidljivu stepenicu na kojoj stojim. Primjećujem hrđavi i krvavi vršak kuke kako mi izlazi kroz trbuh. Zakačena je za lanac koji iz mraka drži i povlači Necro Gardna. I opet padam u taj bezdan iz kojeg sam uporno bježao. Dok sporo padam, gledam svu tu patnju, bol i krv oko sebe, taj rat koji gubimo i uzaludno vodimo. Miris smrti i poraza se uvlači u kosti i polako ali sigurno mi izjeda utrobu i lomi kosti. Padam dolje prema njihovim pobjedničkim pogledima, padam i suznim očima gledam poraženog Kuraza. Pratim kako se na koljenima bori ne pokazujući znakove boli niti da je izgubio nadu za dalje. Ipak Dogmini i Caiusovi udarci postali su prejaki za njega. Pali smo na pod u isto vrijeme. Nikoga nema, svi su mrtvi, ostali smo sami nas dvoje, nekoliko umirućih Garotha koji su stigli kada je već bitka bila okončana i ONI.

Ležeći na podu osluškujem zastrašujući iritantni smijeh Krebonsa koji luđački kruži oko naših sada već bespomoćnih i uništenih tijela. Okruženi smo Caiusom, Dogmom, Don Zaloozima i Krebonsom koji me udara nogama i trga krvavu majicu sa mene. Tijelo mi podrhtava pod snažnim koracima Dark Armed Dragona koji se sve više udaljava od svoga trona i približava nama. Ljutito odguravajući svoje sluge, koji spuštaju pogled dok on prolazi pored njih. On njih ne gleda, već arogantno ne miče pogled sa mene i Kuraza smješkajući se cijelo to vrijeme. Stigavši prvo do Kuraza pa do mene, počinje nas svojim pokvarenim pogledom razočarano pregledavati. Stvarno je ogroman dok ga tako gledam sa poda u oči ne pokazujući strah ni bol koja mi se širi trbuhom i hladi tijelo. Sada na kraju nije vrijeme za pokazivati slabosti, uporno ponavljam u sebi.

Kleknuo je na jedno koljeno, ulovio me za vrat, digao sebi do glave da me pogleda ravno u oči i zarežao na mene ispuštajući topli zli zrak iz svojih nosnica . Podigao me na oko 4 metra od poda te okrenuo nekoliko puta da me dobro promotri te iz zabave zarezao noktom moju duboku ranu na trbuhu. Stisnuo sam zube da ne pokažem bol ,da mu ne pružim tu zadovoljstvo koje je očekivao. Osjetio sam pokvaren zadah nezadovoljstva na svome obrazu zbog toga. Sve me više steže oko vrata, tako jako da počinjem gubiti svijest. Brojim sekunde do nesvijesti, i cijeli život mi prolazi kroz glavu. Taj moj predzadnji čas sa zadnjim atomom snage i svjetlosti Kuraz se ustaje sa poda i zabija ramenom o Dark Armed Dragona tako jako da sam mu ispao iz ruke.  Caius odmah reagira probadajući Kuraza bijelim mačem još jednom, ovaj put blizu srca i ruši ga nazad na pod. Gusta krv pomiješana čudnom bijelom tekućinom stvara se pod Kurazovim tijelom.

Dark Armed Dragon je sada usmjerio svoj zli zmijski pogled praćen gromoglasnim urlikom prema Kurazu. Te opet sa smiješkom kruži oko njega pokazujući mu svoje oštre zube. Promatram sve suznim očima kako ga udara nogom na podu dok Kuraz u svoj toj agoniji ne pokazuje slabost, strah ni žalost zbog situacije u kojoj se nalazi. Okreće glavu prema meni i pogledom kao da želi da mu oprostim za ovo, što nije uspio. Topla suza mi je potekla kada sam vidio da je izdahnuo svoj posljednji dah koji je čuvao sve duže zbog mene i svjetlosti. Caius se miče par koraka od Kuraza spuštene glave stišćući šaku da mu je krv iz rana potekla.

Suza mi nije klizila niz obraz kako treba već se polako vrteći oko osi uspinjala prema visini. Što je više lebdjela prema zraku postajala je sve veća i svjetlija, dok nije počela žarko blještati. Počinje se formirati u poznati oblik, napokon postala je Mystical Shine Ball ostavljajući za sobom bijeli trag u ovoj crnini. Neko vrijeme je još tako lebdjela dok sam ju zapanjeno pratio pogledom potom je naglo nestala i brzinom svjetlosti se zabila u moje tijelo.  Preciznije u srce i opet sam bio ispunjen ljubavlju, mirnoćom i srećom, unatoč situaciji u kojoj sam se nalazio. Osjetio sam i vidio Kuraza u sebi, neporažen i savršeni kao nekada, svi su bili oko mene. Stajao sam u Valhalli i koračao prema Celestiji koja mi je pružila Charge of the Light Brigade. Nadvila se nad mene, nasmiješila, poljubila me u obraz i jednim potezom ruke preko očiju poslala me natrag.

Opet sam u tami okružen njima. Spuštam pogled na svoj trbuh i vidim kako se bijeli portal otvara na mjestu gdje sam proboden. Jarka svjetlost napušta moje tijelo a Herald of Orange Light izlazi iz nje ostavljajući za sobom dugu dok se kupan svjetlošću uzdiže prema nebu. Okrenuo se prema meni, brzo zamahnuo krilima kao u znak da će sve bit uredu, narančasto zasvijetlio i krenuo prema Kurazu. Krebons uzaludno pokušava skočiti do njega da ga uhvati po naredbi Dogme ali previsoko je. Zadovoljno je napravio još nekoliko krugova oko Kuraza, približio se i ušao u njegovo tijelo. Napuknuti dijelovi oklopa su se razmaknuli još više u području srca, krv je isparila i Herald je sada dio njega.

Sve je postalo snježno bijelo, mirno i tako spokojno.

Lagani vjetar počeo je puhati i mrsiti mi skrućenu kosu od, dok se miris čokolade razbija o tijelo i nosnice ispunjavajući svaki dio tijela. Glasan zvuk zamaha krila malo me trgnuo iz toga savršenoga stanja. Samo sam se počeo smijati ležeći i gledajući u bjelinu svugdje oko sebe. Želim ustati i ustajem bez problema, još uvijek u nemogućnosti da vidim išta oko sebe  i hodam tako bez cilja. Smireni glas dopire od svugdje i govori da će sve sada biti uredu. Vraća mi se vid, sve je morski plavkasto a divovska bijela figura Stardust Dragona raširenih krila i pulsirajućih ljubičastih prsa stoji preda mnom, i gleda u mene. U pogledu mu prepoznajem Kuraza. Namignuo mi je, i tada shvaćam  da se nalazim u ogromnoj bijelo-plavoj kugli koja me štiti od svega. Dark Armed Dragon u daljini urla i drži Caiusa za vrat, nešto mu prijeteći govori, baca ga na pod te nestaje u tami, zajedno sa još nekoliko silueta za sobom.

Ostali priznaju poraz, spuštaju glave te samo odlaze, ali ne i Caius. Gleda u Stardusta sa mržnjom dok mu Stardust daje šansu da mirno ode. Okreče se srdito, radi nekoliko koraka, grabi Krebonsa za glavu i sa par poteza lomi mu kičmu. Prodorna jeka se širi bezdanom, sada ne više luđački smijeh nego jezivi plač, zvuk kidanja, lomljena kostiju i pucanja stakla. Dugim rukama i krvavim noktima na silu ga kida na pola dok kričavo zelena tekućina počinje curiti iz Krebonsa po Caisuovim nogama skupa sa komadićima mesa, prljajući mu crni plašt. Sav život iz ludoga Krebonsa iscurio je i raspao se dok ga Caius kida oštrim zubima, žvače i jede u jednom zalogaju. Svi ostali zapanjeno sa gađenjem gledaju i slušaju hrskanje i drobljenje kostiju. Nije ga ni pojeo do kraja kada u užasnim jakim bolovima pada na pod grčeći se, udarajući šakom o pod i povraćajući komade Krebonsa. Tijelo mu počinje pucati, raspadati se, utroba mu se rasparala šireći neugodan miris zloće i vatre oko nas. Stardust Dragon to vrijeme mirno ipak razočarano promatra Caiusa, i to me jako čudi, a možda i ne ?

Caius u svoj toj pohlepnoj agoniji nestaje iznutra prema van. Oči mu gube onaj zli sjaj koje su nekada imale, kaciga postaje premalena za lubanju, nokti pucaju panično grebući pod a plašt koji je nekada bio taman sada je natopljen crvenom i zelenom krvlju. Bezuspješno pokušava u suzama prekinuti bolni već skoro završeni proces transformiranja dok se crveno oko počinje materijalizirat iz ostataka utrobe. Oštri nokti praćeni vatrenom rukom paraju ono zadnje što je ostalo od Caiusa i tada nastupa neviđeni mrak praćen gromoglasnom jekom. Nekoliko sekundi tišine i potpunog mraka. Samo što se osjeća je jeza koja puže po kičmi derući je, znoj od straha i miris tek ugašene vatre. Ista snaga zamaha krila kao što sam osjetio od Stardusta ako ne i snažnija i definitivno bez sumnje, zla. Vid mi se opet počinje vraćati te prepoznajem Stardustove plave oči, i jedan novi par crvenih očiju. Sve je jasno sada.

Stardust Dragon i Red Dragon Archfiend stoje jedan nasuprot drugoga spremni za okršaj koji će promijeniti sve do sada.

– IZDRŽI još malo, ne smijemo te sada izgubiti !

– Dajte još dvije injekcije adrenalina jer je opet počeo padati u duboki san.

U panici se okrećem oko sebe, pokušavajući shvatiti od kuda dopire taj glas, ali uzalud. Sve oko sebe što vidim je crnina i nove siluete koje izlaze iz nje, hodajući prema meni sa svih strana. Sve mi se ovo opet čini uzaludnim, dok suznim očima gledam Stardust Dragona kako izrezan i ranjen kleči na koljenima pred Red Dragon Archfiendom.

Gdje sam bio, što se dogodilo ? U jednome trenutku Stardust Dragon je stajao tik do Red Dragon Archfienda a sada kleči na koljenima poražen. Plavo-bijela boja tijela sada je ništa drugo negoli topla crvena gusta tekućina, krvava krila su mu uništena do ne prepoznatljivosti, a dvije velike predivne ljubičaste prsne ploče kojima je nekada strujao i kucao život, sada su mrtvo tamne. Dok je jedini dokaz života u njemu ta iskra svjetlosti i dobrote u oku kojim me gleda.

– TREBAŠ NAM I IMAT‘ ĆEMO TE !!! – bolne glasne riječi upućene meni mi se šire moždanim stanicama, svakim komadićem tijela i krvotokom kao nalet hladnoga vjetra na mokro tijelo.

Ne vidim, ali osjećam Dark Armed Dragona na sebi, u sebi i oko sebe. I tada, strah se gubi, miris ugašene vatre i tama sve se više šire mojim umom, a ja. Ja postajem ono protiv čega sam se borio i čega sam se bojao, ono što prezirem. Oštra bol u području srca me prikovala za pod, ostajem bez zraka što više pokušavam izbaciti iz sebe tu tamu koja me postupno obuzima. Nešto mi ne dozvoljava disati, udari struje tjeraju mi suze na oči, slinu na usta i ta užasna bol tjera na povraćanje. Bojim se da se bol pojačava, da gubim svijest, dok se sve oko mene okreće, imam osjećaj da padam u tamu, a opet nisam ustao sa poda, i još sam tu u ovom ratu. Tek što je bol popustila, i što sam se digao na noge, novi nalet struje me opet srušio na pod.

– BIT‘ ĆE TI LAKŠE AKO SE SAMO PREPUSTIŠ I POSTANEŠ JEDAN OD NAS !

Znam da ne smijem to dopustiti, previše smo prošli i postigli da bi sada odustali. Znam da se posljednji puta mogu izvući iz ovoga, jer imam u sebi još iskre. Ulazim u sebe, tražim izvor crnine i nailazim na kartu koju nisam nikada do sada vidio, crna karta sva u ljubičastome plamenu sa mojim odrazom na njoj. Nema više mjesta strahu, te joj prilazim i pružam ruku da ju dohvatim.

– USPJELI SMO !

– A sada nekoliko puta duboko udahni i izdahni – smješkajući mi se obraća neka nepoznata osoba u bijeloj na nekoliko mjesta krvavoj kuti dok si briše znoj sa čela.

Vid mi se još privikava na jarko svijetlo upereno u mene. Sve miriše po bolnici, a  nepoznati ljudi u kutama oko mene kliču od sreće, pružajući si međusobno ruke.

Pokušavam se ispraviti ali me jedna od medicinskih sestara sprječava u tome, i govori mi kako još nije vrijeme, da bi mi konci mogli popucati od naglog pokreta. Razgledavam poluotvorenim očima bijelu sobu oko sebe, krvave krpe i rukavice na limenom stoliću, krvave komade željeza u posudici i neki medicinski pribor pobacan po stolu.

Prilazi mi jedan vidno oznojen i umoran stariji doktor, blijed kao krpa ali ipak nasmijan. Visok je, i veoma dobro građen za svoje godine. Na moment staje, diže rukav ispod kojeg se nazire nekakva čudna tetovaža na njegovoj mišićavoj ruci i skida gumicu da zaveže svoju zlatnu raščupanu kosu u rep.

– Nemoj još govoriti ako te boli – obraća mi se izmorenim glasom, dok me hladom mokrom krpom briše po čelu provjeravajući infuziju u mojoj ruci.

– Sve je u redu, ne boli me, mislim osjećam bol na prsima i leđima, ali ništa strašno –  bolno se nakašljem i odgovaram mu još promatrajući sve oko sebe.

– Okej onda, sada će te osoblje preseliti u sobu gdje će te čekati neki ljudi koje zanima što vam se dogodilo.

– Naravno ako nisi u mogućnosti još razgovarati ili slično, rado ću im javiti da dođu kasnije.

– Nema problema, izdržati ću, samo je problem što ne znam ni ja što se desilo.

– Onda je najbolje da pričekamo još malo ,i još jedna stvar, tvoj deck je ostao potpuno neoštećen- namigne mi, i prije nego ode okrene se i sa svojom tetoviranom rukom pokaže na  nekakvu zgužvanu krvavu odjeću na podu .

U taj čas medicinska sestra i jedan mlađi doktor nasmijano mi se približavaju nešto komentirajući među sobom.. Ona pregledava infuziju dok mi doktor steže zavoj na prsima pitajući bole li me mjesta po kojima me stišče sa dva prsta. Sestra mi mjeri temperaturu tako da samo prisloni ruku na moje čelo a potom nježno vadi iz mene sve igle osim infuzije i odlazi u neku drugu prostoriju. Zašto mi je doktor užasno poznat, taj njegov ožiljak poluokrugloga oblika na jagodici ispod lijevoga mu oka. Njegov ležeran hod i majica nekoga benda koja se nazire ispod raskopčane kute otkrivaju dosta o njemu. Samouvjeren je i zna što radi. A zrači mnogo starije i mudrije nego što pokazuje njegovo fizičko tijelo u ovome trenutku.

– Znači ipak si ti jedan od DRUGIH – nasmijano me prekine u razmišljanju, spuštajući nekakvu ručicu na kotačićima kreveta i usmjeravajući krevet prema velikim vratima.

– Hmmm Molim ?

– Pa ovaj znak na tvom vratu – malo začuđeno odgovara tražeći pogledom po sali neko ogledalce da mi pokaže o čemu priča.

– Prvi puta sada vidim to na svom vratu tako da nemam pojma o čemu pričaš, Sorry – odgovaram mu ali još uvijek gledajući u svoj vrat na odrazu zrcala.

– Heh, u redu, sve će ti sjest na svoje mjesto kada dođeš sebi, sada još patiš od blage amnezije.

– I da se upoznamo, ja sam Dr. Huuik i biti ću tvoj doktor i vodič dok se oporavljaš kod nas.

– Drago mi je, ja sam …

– Znam, znam sve o tebi – brzo me prekida.

Ne razumijem više ništa, sve je crno kad se pokušam prisjetiti stvari, samo tamne siluete prolaze glavom. Tko je taj doktor Huuik, zašto se ja ne mogu sjetiti svoga imena, a on kaže da zna sve o meni. I od kuda sada taj simbol na mom vratu ? Zamasi krila, dva divovska zmajska obrisa jedan nasuprot drugoga, a onda bol, miris ugašene vatre, krv i patnja. Što se ovdje događa, tko sam ja i ovi ljudi oko mene i što moji komadići sjećanja znače ?

– Ajde molim te pomakni ovaj stolić sa priborom da mogu proći sa krevetom kroz vrata – obraća se doktor jednom medicinskom bratu koji briše mrlje krvi sa  poda.

– Nema problema doktore, samo sekundu.

– Ok, ok i javi sestrama da mogu doći oprati pribor, a možeš im i pomoći ako si završio sa svojim poslom.

Diže sa poda krvave vate, zavoje i očito moju poderanu odjeću, dok mi prolazimo pored njega uopće ne gledajući oko sebe. Taman prije nego ga je doktor uspio upozoriti da makne metlu koju je ostavio iza sebe, on zapinje, nezgodno se hvatajući za stol i rušeći na pod metalnu posudicu sa krvavim operacijskim priborom. Zvuk metala odzvanja prostorijom što u meni budi sjećanje na glasni alarm, nekakve pipke omotane oko mebe i hladnoću vode oko nogu.

– A jebote!!! – nervozno promrmlja sebi u bradu navlačeći rukavice i oprezno vračajući skalpele i ostali pribor u posudicu.

– Jesi u redu Neerts ? Ako si se porezao odmah odi na cijepljene i riješiti ću da ti smjena večeras završi ranije jer vidim da si umoran – pokislo nasmijano mrdajući glavom obraća mu se mladi doktor, namigujući gledajući u mene pa u njega.

– Ma Ok sam, nisam se porezao ali volio bih večeras otići malo ranije doma – odgovara još gledajući u pod skupljajući ostatke koji su rasuti i pod ormariće.

Primjećujem svoju zgužvanu poderanu odjeću i ruksak, natopljenu krvlju sa komadićima stakla po njoj i podu. Sve je nabacano, kao da je u žurbi pokidano i bačeno na hrpu. Pretpostavljam da je to moja odjeća jer iskreno ne sjećam se da sam ikada to nosio ali nešto mi budi siječanja, nešto viri iz majice i zanima me što. Užasno mi je poznato i molim Dr. Huuika da mi to dohvati. Dali je na to pokazivao onaj stariji doktor ? Uzaludno je to pitanje jer nekako znam da je.

– Oprosti, dali je ovo moja odjeća na podu i možeš li mi slučajno dohvatiti ovo što viri iz  majice ?

– Evo samo malo, i tvoja je odjeća da, barem ono što je ostalo od nje – odgovara saginjući se i oprezno odmotavajući majicu da se ne zaprlja krvlju.

Još ne vidim što je, jer je okrenut leđima prema meni, ali objašnjava mi da sam to držao kada sam dovezen tu. Govori kako sam to držao tako jako da su mi na silu morali otvarati šaku. Mislili su to baciti, ali kako kaže, Dr. Exorir ih je spriječio u tome i naredio da to ostave i daju mi kada dođem sebi.

– Izvoli, to je bilo u tvojoj ruci – kroz neprestani smiješak mi govori, pružajući mi bijelo pero.

Na prvi opip mekano je kao spužva, savršeno bijelo-zlatne boje i nekako toplo. Nije kao obično pero, već je dosta veće, šire, teže i ljepše. Vrh pera je zamazan krvlju dok je stručak išaran sitnim skoro nevidljivim crticama i simbolima. Ali od kud pero u mojoj majici ? Sve mi više ništa nema smisla, i samo se nadam da ću se probuditi iz ove more.

– HONEST!!! on mi je to dao prije nego je umro.

– Molim ? O čemu pričaš ? Ajde da te napokon odvedemo u sobu da se naspavaš – Dr. Huuit potapša po ramenu izgubljenoga Neertsa i zamoli ga da mu pomogne odvući krevet do sobe.

Ovdje sam već bio, ali ne mogu se sjetiti kada niti zašto. Ovi hodnici su mi poznati, prostorije i mirisi. Gledam lijepu uplakanu djevojku kako sjedi sklupčana na zelenkastoj fotelji pored sobe. Iznad nje su dvije velike slike dva starija zeleno sivih očiju gospodina. Jako sliče jedan drugome, samo što jedan ima predivnu dugu bijelu kosu i bradu a drugi je skor ćelav sa jako naglašenim jagodicama i sitnom tetovažom na desnoj sljepoočnici. Zašto su mi tako poznati ?  Razmišljam tako dok krajičkom oka gledam ogromnu prostoriju sa velikom bijelom kadom na sredini. I tada, oblijeva me znoj i sjećanja se vraćaju.